Taizé

Susret iz pogleda sudionika

Ulrich — 2017-02-16T21:17:20Z

Neki odjeci pripremanja

Xavier (Indija)

Došao sam u Latviju prije pet mjeseci, odmah nakon srednje škole. Studiram zrakoplovno inženjerstvo na Tehničkom sveučilištu u Rigi. Nakon dva mjeseca, kada sam, po običaju, išao na misu, upoznao sam volontere iz Taizéa. Čim su mi ispričali priču o Taizéu i poslije nakon sudjelovanja na molitvi, odlučio sam pomoći u pripremanju susreta. Kad god nisam imao obaveza na studiju, trčao sam u pripremni centar. Sada, nakon što je susret završio, ponosan sam i sretan.

Mikaela (Švedska)

Moj je put počeo krajem ljeta ove godine volontiranjem u selu Taizé. Kad sam došla kući srca punog novih iskustava, teško sam se uklapala u svakodnevni život. Htjela sam ići u Rigu i primiti još više snage za život! Živim u Stockholmu u blizini luke i svaki dan vidim trajekte koji dolaze s mora. Bilo je zabavno i uzbudljivo sâma putovati brodom u Rigu. Tamo su bili i drugi hodočasnici i volonteri pa je brod postao mjesto privremenog Taizé-susreta na putu prema Rigi.

Matĕj (Češka)

Matej je stigao u Rigu početkom prosinca kako bi pomagao u posljednjoj fazi pripreme. On piše: »Prije dvije godine sudjelovao sam na prijemu hodočasnika na Europskom susretu u našoj protestantskoj župi u Pragu. Budući da smo o Taizéu znali jako malo, surađivali smo sa susjednom katoličkom župom. Prije susreta smo imali jako malo kontakata s njima, ali dobrodošlica svim hodočasnicima iz drugih zemalja približila je i naše dvije crkve. Dvije godine nakon susreta, ponekad i dalje radimo nešto zajedno.

Putovanje u Rigu

Eduardo (Portugal)

Među mladima koji su imali najduže putovanje, dva Portugalaca poslala su vijesti i slike s trodnevnog putovanja autobusom. Put je započeo u Algarvu, u južnom Portugalu. Krenuli smo 25. prosinca nakon ponoći, spremni za dugu vožnju autobusom. Nakon prelaska Španjolske tijekom noći, doručkovali smo u Francuskoj! Putovanje se nastavilo kroz Francusku i Njemačku. Posjetili smo Berlin pa krenuli dalje preko Poljske i Litve. Popodne, 28. prosinca, napokon smo stigli u Rigu.

Yulia (Ukrajina)

Volonterka na devet mjeseci u Taizéu, rodom iz Donbassa, Yulia, došla je u Rigu iz Ukrajine. Naša je grupa od 62 ljudi slavila Božić u Vilniusu, Litva, u grkokatoličkoj crkvi. Pozvali su nas da s njima proslavimo božićno bogoslužje. To je za našu grupu bilo divno iskustvo prije dubokog uranjanja u Europski susret.

Edgar (Gvatemala)

Edgar je došao u Rigu autobusom s volonterima iz Taizéa, nakon 36 sati putovanja. Kad sam prvi put čuo o putovanju u Rigu, uplašio sam se tako dugog putovanja! No, počelo mi se sviđati već tijekom putovanja. Posebno su mi se svidjele molitve, filmovi i obroci u busu. Svi su imali pozitivan stav, usprkos iscrpljujućem putovanju.

Jutarnji program u župama domaćina

Mira (Njemačka)

Jednog jutra je nekoliko malih grupa naše župe izvan Rige pozvano u posjet dnevnom centru za osobe s invaliditetom. Bili smo srdačno primljeni i od djelatnika i od korisnika centra. Jedan od asistenata nam je govorio o kući i o dnevnom programu. Mi smo pripremili božićne pjesme i pjesme iz Taizéa. Pjevanje »Svetita tauta« s našom međunarodnom skupinom za Latvijce je bilo vrlo posebno. Uskoro su nam se pridružili i ljudi iz centra, jedna žena je imala suze u očima. Za mene je to bilo jedno od najljepših iskustava sa susreta.

Tanya (Ukrajina)

Naša župa je bila vrlo gostoljubiva. Vođa moje skupine za dijeljenje, podrijetlom iz Hrvatske, uspio je razgovor održati živim, svi sudionici su mogli govoriti, unatoč našim razlikama. Otkrili smo da nam je mnogo toga zajedničko. Tako je ova međukulturna veza za nas bila jako važna.

Panoramic view by Bence Pozsgay originally published on Facebook.

Zajedničke molitve

Tera (Bjelorusija)

Došla sam u Rigu kao volonterka 26. prosinca i nestrpljivo očekivala početak prve molitve u Kipsali, gdje smo molili prva dva dana s ostalim volonterima. Ispred mene je bila ikona Majke Božje; pjevanje ,toplo ozračje ispunjeno molitvom. Imala sam osjećaj da mi je duša dodirivala izvor žive vode.

Katrin (Njemačka)

Kada sam slučajno vidjela da se molitva prenosi preko „Facebook Live-a“, sve sam obustavila pa sam pjevala i molila s vama. Istovremeno sam i pisala svom prijatelju iz Portugala, odlučili smo moliti zajedno ... Bila sam presretna zbog takvog zajedništva. U Taizéu sam često mislila koliko me tehnologija udaljava od stvari koje su mi važne. Ali tada sam bila oduševljena što sam se na taj način mogla povezati s vama.

Popodnevne radionice

Marta (Slovenija)

Za mene kao kemičarku je radionica o kvantnoj fizici bila jako zanimljiva. Uživala sam slušati i takvim pogledima na znanost i religiju. Ključni trenutak se zbio kad se govorilo o tome kako možemo vidjeti Svjetlo kreacije kao zvučni val, kao dio prvog svjetla univerzuma. Posebno me impresionirala misao tijekom diskusije o etici i znanosti; Bog od nas ne želi ništa skrivati, ali je važno na koji način otkrivamo i što činimo s našim otkrićima.

Patrick (Engleska)

U Nacionalnoj latvijskoj knjižnici održana je radionica na temu »Europa danas: Što možemo činiti za jedinstvo kontinenta?« Patrick je s nama podijelio svoje razmišljanje:

Ovdje sam uglavnom da čujem mišljenja drugih europskih zemalja o imigraciji i problemu izbjeglica. Nadam se da će se govoriti i o načinima suradnje i pomoći zemljama EU u činjenju općeg dobra. Uvjeren sam da nakon Brexita više nećemo biti dio tima, a tim je ono što za mene EU znači. Po mom mišljenju, zahtjev naše vjere je da aktivno podržavamo druge. Obvezni smo pomoći, raditi za jednakopravnost. Stvarno se nadam da će 2017. biti bolja godina.

Gostoprimstvo čitavog grada

Janis Vanags, luteranski nadbiskup Rige i njegova supruga Baiba

U suradnji s anglikanskom župom, primili smo šestero mladih iz Poljske i jednog iz Švedske. Imali smo jako dobru suradnju sa župom. Naše iskustvo je da su svi naši gosti bili divni mladi ljudi. Novu Godinu proslavili smo na tornju riške katedrale. Nadamo se da će Riga mladima ostati u mislima kao mjesto koje ponovo žele posjetiti. Ručak smo organizirali 1. siječnja, zajedno sa susjedima koji su također primili dva hodočasnika. Zahvaljujući Taizéu dobili smo razlog za suradnju i uspostavljanje prijateljstva s našim susjedima. U našem domu smo postavili stol i zajedno podijelili obrok prijateljstva i zahvalnosti.

Praise (Indija), Ace et Jay Mark (Filipini)

Danas smo bili na čaju kod naše domaćice Digne (Latvija) i njezine prijateljice Irine (Ukrajina). Nakon kratkog ćaskanja, Irina je htjela da govorimo našim materinjim jezicima. Umjesto da govorimo o nebitnim stvarima, odgovarali smo na pitanje, »Kada je započelo tvoje iskustvo vjere?« riječi koje su nam bile potpuno strane su iz nas slobodno izlazile. Iznenađujuće je bilo što je sve zvučalo kao normalna konverzacija iako se zapravo nismo mogli razumjeti. Osjećali smo da razumijemo što tko govori.

Valentina (Švicarska)

Bila sam smještena kod obitelji s dvoje djece, s još dvije djevojke iz moje grupe iz Tessina. Svi su bili vrlo ljubazni. Naš »tata« nam je puno pričao o povijesti, ratu, ali i o latvijskoj kulturi – bilo je jako zanimljivo. Mislim da je prednost boravka kod obitelji što imaš direktan kontakt s kulturom zemlje. Naravno, bilo je i dijeljenja; ja sam, na primjer, ispekla tradicionalni švicarski kolač i naučila ih igrati neke igre kartama. Stvarno smo se lijepo proveli.

Jonathan (Francuska)

Riga je bila moj prvi Europski susret. Prije puta sam se malo brinuo kako ću preživjeti tjedan sa strancima koji su, doduše, velikodušni jer nas primaju, ali koje ne poznajemo. No, tjedan u Rigi bio je prekrasan. Nas troje boravili smo kod tri mlade žene koje su živjele u jednom stanu. Od prvoga dana smo uz čaj diskutirali o raznim temama, najviše o životu u Latviji, našem poslu, aktivnostima, vjerovanjima ... Kako je vrijeme prolazilo, razmjene su trajale duže i postajale sve prirodnije. Na kraju se rodila prava prijateljska veza. Na Festivalu naroda smo zajedno plesali za početak Nove Godine, bilo je divno. Na danu odlaska, domaćini su nam pripremili izvrsnu tradicionalnu večeru s čokoladnom tortom koja će nam dugo ostati u sjećanju.

Ana, Jelena, Martina et Ivana (Hrvatska)

Nakon dva duga dana putovanja, napokon smo stigle u Rigu. Bile smo smještene u župi Stare Sv. Gertrude. Nekoliko sati kasnije upoznale smo našu obitelj domaćina, mlade roditelje s dva sinčića. Velikodušno su nas ugostili. Nisu nam dali samo mjesto za spavanje, dali su nam dom. Osjećale smo se dobrodošle i voljene. Vraćale smo se svake večeri nakon programa, razgovarale smo s roditeljima i igrale s njihovim sinovima. Iako su govorili samo latvijski, savršeno smo se razumjeli jezikom pjesme i igre. Gostoljubivost naših domaćina je bila predivna, uvijek ćemo im biti zahvalne.

Francesca (Italija)

Probudila sam 29. prosinca ujutro na kauču kod mlade obitelji u Salaspilsu, predgrađu Rige, kada je njihov sin Ernest došao sjesti na svoje mjesto i gledati crtiće prije odlaska u vrtić. Večer prije, stigli smo jako kasno pa ga nismo upoznali, samo njegove roditelje. No, toga jutra je pod svojim plavim jastukom s leptirićima naišao na moje noge! Vjerojatno je još bio pospan i nije me primijetio na kauču! Pažljivo sam se izvukla ispod popluna da ga ne uplašim, pa još i ta jezična barijera. Dok sam očekivala da će plakati, on se toplo nasmiješio i dopuzao preko mojih nogu da me zagrli. To je moj san o Europi, o svijetu, moj san o povjerenju i prihvaćanju.

Riječi brata Aloisa

Ulrich — 2016-12-31T19:00:00Z

Svake večeri Susreta, tijekom zajedničke molitve brat Alois će se obratiti mladima.

Brat Alois, Riga, subota, 31. prosinca 2016.

Naše hodočašće bliži se kraju. Kada se večeras vratite obiteljima koje su vas primile, prenesite im opet našu zahvalnost. Njihova gostoljubivost ostat će svjetlo na našem putu.

Ponesimo sutra ovo svjetlo s nama kući. To je svjetlo samoga Krista. Ono će prosvijetliti naše svakodnevne živote. Ponovo će zapaliti nadu u nama iznova i iznova.

S tim se svjetlom ćemo proći kroz tame koja bi nas mogle obeshrabriti. Ono će nam omogućiti da se ne predamo strahu suočivši se s nestabilnošću i nemirima u svijetu.

Svjetlo koje smo ovdje našli jest svjetlo mira. Sutra će biti Svjetski dan mira. Večeras ćemo moliti za sve one koji doživljavaju nasilje, nepravdu ili siromaštvo.

Na povratku kući, svatko od nas može biti mirotvorac, svatko može upisati nenasilje u svoj svakodnevni život. Svatko od nas može podijeliti svjetlo mira s jednim ili više drugih ljudi: našim najmilijima, obitelji koja živi u neizvjesnoj situaciji, beskućnicima, napuštenom djecom, izbjeglicama.

Ponekad možemo olakšati patnju. Uvijek možemo pružiti svoju iskrenu pažnju drugoj osobi, što je jednako važno kao i materijalna pomoć: slušati izbjeglicu koji priča svoju priču, ili samohranu majku koja je nezaposlena, a ne zna kako se pripremiti za budućnost svoje djece.

Kad vrlo jednostavno idemo prema onima koji su siromašniji od nas samih, možemo doći do otkrića: oni nam nešto daju, oni nam pomažu da prihvatimo naše vlastite slabosti i ranjivosti, oni nas uče neprocjenjivoj vrijednosti ljudske dobrote.

Siromasi ovoga svijeta, ponekad i nesvjesno, vrlo su blizu Isusu koji je bio siromašan među siromašnima. Kada otvorimo svoje srce onima koji su ranjeni životom, približavamo se Isusu. Istovremeno bolje razumijemo njegove riječi, a njegova svjetlost se rasplamsala u nama. Smisao našeg života postaje očit, to je znak Božje ljubavi, mi smo stvoreni da ljubimo i da budemo ljubljeni.

A sad ću objaviti još jednu vijest. Među nama ima mladi iz više zemalja u Aziji. Za godinu i pol dana doći će njihov red da budu domaćini jednu etapu našeg Hodočašća povjerenja. To će biti od 8. do 12. kolovoza 2018. u Hong Kongu.

Kao i svi vi, i mi braća ćemo se vratiti kući u Taizé. No, na putu ćemo se zaustaviti u dvije susjedne zemlje. Nekoliko braća će ići moliti u Tallinn, u Estoniji, drugi u Vilnius i Kaunas u Litvi. Baltičke zemlje, iako vrlo različite jedna od druge, također tvore jedinstvo. Ne zaboravljaju da su jednom, kako bi proglasili svoju nezavisnost, formirali ljudski lanac koji je prešao tri zemlje od sjevera prema jugu.

Zahvaljujemo trima baltičkim zemljama na njihovoj hrabrosti, gostoprimstvu i, za mnoge od svojih stanovnika, njihovoj vjeri. Hvala vam za svjetlo koje smo ovdje dobili, ono će nas voditi na Hodočašću povjerenja u našem svakodnevnom životu.

Brat Alois, Riga, petak 30. prosinca 2016.

Pošto smo u srijedu stigli u Rigu, naši susreti i zajedničke molitve ispunjeni su velikom radošću. U isto vrijeme smo u potpunosti svjesni ozbiljnosti političke i gospodarske situacije u Europi i svijetu.

Zajedno otvoriti putove nade: više nego samo tema za naš susret, to je iskustvo koje mi doživljavamo ovih dana. Prekrasno gostoprimstvo koje smo pronašli u Rigi njeguje tu nadu.

Želim reći veliko hvala svima koji su nas primili u Rigi: obiteljima, župama, vlastima u gradu i državi. Različite su se Crkve udružile da nas prime: luteranska, katolička, pravoslavna, baptistička, pentekostna, evangelička. Ja bih posebno želio zahvaliti onima koji su, iako ne dijele s nama kršćansku vjeru, otvorili svoje domove.

Vi Latvijci, otvorili ste svoje kuće i svoja srca mladim ljudima koje prije niste poznavali. Među darovima vaš ljudi, tu je i dar gostoprimstva.

Naš susret nosi poruku za Europu: mi podržavamo europsko bratstvo koje poštuje lokalne posebnosti, gdje glas svakog naroda vrijedi. I mi se zalažemo za izgradnju veza prijateljstva u Europi i izvan granica naših europskih zemalja.

Za nas kršćane, bratstvo ima i drugo ime, a to je zajedništvo. Da, Krist nas sjedinjuje u jednoj zajednici, sa svim našim različitostima kršćanskih kultura i tradicija.

Godina koja počinje bit će 500. obljetnica reformacije koja je dala duboku inspiraciju Crkvi. No, također je, nažalost, dovela do duboke podjele.

Vi mladi koji ste ovdje – protestanti, pravoslavni i katolici – svjedočite svojom prisutnošću o svojoj želji za jedinstvom. Vi ste u pravu: mi moramo biti zajedno kako bi se razotkrila dinamika Evanđelja. Kao u priči o ranim kršćanima koju smo čitali večeras, želimo biti jedno srce i jedna duša.

Kada putujemo zajedno, nada koja nam dolazi od Krista jasno se manifestira. On je pobijedio smrt i mržnju, on nas danas ujedinuje u jednom zajedništvu svih krštenih.

Ako smo ujedinjeni u Kristu, možemo biti znak mira u rastrganom čovječanstvu. Da, naše bratstvo, zajedništvo može pripremiti mir.

Sutra ćete raspravljati o četvrtom »prijedlogu za 2017.«: Dopustiti prijateljstvu rasti kako bismo pripremili mir. S malim sredstvima, čak i uz gotovo ništa, svatko od nas može biti mirotvororac, blizu i daleko. Svi ljudi, pa čak i sve stvorenje, teže miru. Naša pozornost prema okolišu također pridonosi miru.

A sada želim dati jedan konkretan prijedlog. Od mog posjeta Siriji prošlog Božića, mi smo primili jednu sirijsku obitelj u Taizéu kao i iračku obitelj iz Bartella u blizini Mosula. Djeca Manuel i Noor koji su ovdje pored mene su iz ove iračke obitelji. Stalno im govorim: Bog vas je poslao k nama.

Također sam ostao u kontaktu s nekim ljudima u Siriji. Prošli tjedan sam razgovarao telefonom s kršćanskom zajednicom u Aleppu. U jeku strašne tragedije koju sirijski narod doživljava, postoje oni koji ostaju uspravni i rade sve što mogu kako bi ublažiti patnje. Pa sam rekao sam sebi: moramo ih podržati.

Kroz našu »Operaciju nada«, prikupljanje Taizéa, želimo financijski podržati ovu zajednicu u Aleppu u Siriji, a također i zajednicu u Mosulu u Iraku. Oni se brinu za djecu koja boluju od trauma i sudjeluju u obnovi porušenih kuća. Pri tome oni pomažu ljudima da ostanu u svojim zemljama. Možete pronaći na listiću koji vam je dostavljen kako sudjelovati u toj uzajamnoj pomoći.

U 2017. naše će se Hodočašće povjerenja na Zemlji nastaviti. U Taizéu će se svaki tjedan održavati susreti, s posebnim tjednom u kolovozu rezerviranim za mlade odrasle između 18 i 35 godina, kako bi im se omogućilo zajedničko produbljivanje njihovih opredjeljenja.

I drugdje u svijetu imat ćemo susrete, među ostalim, u Birminghamu, jedan od najmultikulturalnijih i multivjerskih gradova u Europi; u Saint Louisu u SAD-u, gdje su etničke napetosti i dalje visoke nakon događaja u Fergusonu prije dvije godine; u Egiptu, gdje je koptsko-pravoslavna Crkva nedavno morala još jednom propatiti.

U ovoj godišnjici Reformacije pripremat ćemo zajedničku molitvu u Lutherovom gradu Wittenbergu te u Ženevi, u Švicarskoj.

Zatim će se održati sljedeći Europski susret ...

Za pomoć Siriji i Iraku, osobito djeci: www.taize.fr/help

Brat Alois, Riga, četvrtak, 29. prosinca 2016.

Tako smo lijepo primljeni u Rigi! Iznova shvaćamo kako je gostoprimstvo temeljna i univerzalna vrijednost. Svi ljudi žeđaju za zajedništvom, prijateljstvom. Kada ga iskusimo, naš život poprima dublji smisao.

Željeli bismo živjeti takvo srdačno gostoprimstvo ne samo u iznimnim trenucima, nego i u našim svakodnevnom životu. Prvo prema onima koji su nam najbliži: odvojiti vrijeme za njih, slušati ih i dopustiti im da nas prime.

Zatim proširimo gostoprimstvo nadilazeći one koji su nam bliski. Ovih dana slušamo svjedočanstva ljudi koji idu prema najsiromašnija. Ti nam ljudi govore kako su sretni jer mogu pomagati drugima, ali govore nam i o svemu što primaju od njih.

Da, kada idemo prema onima koji su siromašniji od nas, čak i praznih ruku, dobivamo radost. U Taizéu smo to često doživljavali, a osobito ove protekle godine s izbjeglicama koje smo primili. Biti uz njih u njihovoj nevolji, slušanje njihovih priča doveli su do razvoja sjajnih prijateljstava.

Naravno, dolazak tolikih izbjeglica koje žele ući u Europu postavlja složena pitanja, a nitko nema lakih rješenja. No, ja sam uvjeren da nećemo pronaći rješenje bez osobnog kontakta. Bez osobnih kontakata, postoji opasnost da nas obuzme strah, strah koji je razumljiv.

K tome, u svim našim zemljama već dugo vremena jedni uz druge žive stanovnici različitih kultura. I ondje moramo stvoriti osobne kontakte i graditi mostove. Nadiđimo predrasude. Čak i sa skromnim sredstvima, gotovo ni s čim, možemo započeti. Pođimo prema drugima, u velikoj jednostavnosti.

Danas su napetosti i preokreti u našim društvima takvi da moramo donijeti snažnu unutarnju odluku kako se ne bismo predali obeshrabrenju. Kakvu odluku?

Za nas kršćane, ona se sastoji u još dubljem ukorjenjivanju u Isusa Krista. Vjera, povjerenje u Boga, ne može za nas biti marginalna realnost. Ona ne znači ni više ni manje nego uvijek iznova postavljati Krista u središte naših života.

U Evanđelju smo večeras slušali Isusove riječi: »Idi, prodaj sve što imaš, a zatim me slijedi!« Kakav radikalan izazov! No, to nije nemoguće. Svi mi možemo uvijek iznova početi provoditi u praksi ove Kristove riječi.

To je moguće jer, prije no što traži išta od nas, Krist nas prvo približava sebi. On ljubi svakoga od nas bezuvjetnom, čak i »ludom« ljubavlju. Čak i naše pogreške ne umanjuju ljubav koju on ima za nas.

Primimo i mi Krista s ljubavlju. Ponudimo mu svoje gostoprimstvo. On nas prihvaća s povjerenjem. Tada strah oslobađa put hrabrosti. Nemoguće postaje moguće.

Mi ga primamo u jednostavnoj, čak i siromašnoj molitvi, u njegovoj riječi te u sakramentima. I primamo ga, sigurno, i kad god imamo osobni kontakt s nekome od siromaha svijeta. Isus nam je sam rekao: »Ono što učinite jednom od najmanjih, učinili ste meni.«

Sutra ćete raspravljati o drugom prijedlogu za 2017. godinu. Krist nas poziva da pojednostavimo svoj život i da dijelimo s drugima. Da, izabrati život u jednostavnosti izvor je slobode i radosti. Ne oklijevamo opet iznova donijeti taj izbor.

— -

Brat Alois, Riga, srijeda, 28. prosinca 2016.

Kakve li radosti biti primljeni u Rigi! Stigli smo iz čitave Europe, od Portugala do Rusije, prolazeći kroz Poljsku i Ukrajinu. Neki su došli iz još daljega, s drugih kontinenata: iz Južne Koreje i Hong Konga.

Suočeni s nestabilnošću današnjeg svijeta, moramo se okupiti u velikom bratstvu koje nadilazi granice. To što se u Latviji, u jednoj od baltičkih zemalja, mladi iz cijele Europe mogu okupiti, ohrabrujući je znak.

Želio bih izreći veliku zahvalu Latvijcima. I mislim da to činim u ime svih vas!

Dragi prijatelji iz Latvije, kao i druge baltičke zemlje, vi ste mali narod. Dolazeći k vama kao hodočasnici, željeli bismo naglasiti da vaš glas u Europi vrijedi. Svojim toplim prijemom omogućujete da se taj glas čuje širom kontinenta.

U prošlosti ste patili i voljeli. Oni stariji među vama mogu još o tome posvjedočiti. Vaša često bolna povijest pripremila vas je da budete zemlja pomirenja, most između različitih dijelova Europe. Podupiremo hrabrost s kojom odgovarate na taj poziv.

„Zajedno otvarati putove nade“ – to je tema našega susreta koji počine večeras. Ja sam donio tu temu iz Benina u Africi, gdje smo imali afrički susret mladih u rujnu. Sa 7500 sudionika iz različitih zemalja iskusili smo činjenicu da se nada rađa kada se okupimo.

Zašto u Africi? I zašto je proteklih godina na drugim kontinentima naša mala Zajednica iz Taizéa organizirala Hodočašće povjerenja širom svijeta?

Jedan od razloga je globalizacija, međuzavisnost zemalja i kontinenata. I mi bismo željeli doprinijeti globalizaciji bratstva. No, to nije najdublji razlog.

Drugi je razlog je mogućnost da slušamo mlade iz različitih regija svijeta i podržimo u njima vjeru u sebe, u njihove zemlje i budućnost njihovih zemalja.

No, za nas je najbitniji razlog u vjeri da je Krist došao za cijelo čovječanstvo i da želi puninu života za svakoga čovjeka. On nas sve ujedinjuje u jednoj ljudskoj obitelji.

Ono što bih vam htio prenijeti s afričke postaje našega Hodočašća povjerenja jest vitalnost mladih toga kontinenta, njihova mogućnost da ustraju u povjerenju čak i kad se obzor smračio.

Želio bih prenijeti i apel koji ti mladi Afrikanci šalju Europljanima: mole nas da donesemo više pravednosti u međunarodne ekonomske i političke odnose.

Vjera, povjerenje u Boga, živo je u Africi. I mi, tijekom ovih dana u Rigi, želimo ići do izvora vjere. Primili ste četiri prijedloga za 2017. Sutra ujutro razgovarat ćete o prvome: „Ostanite čvrsti u nadi: ona je kreativnost.“

Kako bismo ojačali svoju nadu, nadilazeći naivni optimizam, usudimo se vjerovati u moć Duha Svetoga. Oslonimo se na njega, iako je nevidljiv. Prisutan je u našim srcima i u svijetu.

Slike

Ulrich — 2016-12-29T00:30:00Z

Kratka povijest Latvije (1)

Ulrich — 2016-11-26T21:52:43Z

Brat Zajednice piše:

»Kad sam bio mlad, jedan od mojih prijatelja iz škole se zvao Ēriks. To nije bilo tipično jorkširsko ime. Njegova je obitelj bila iz Latvije. Roditelji su napustili Latviju 1940. godine i postojala je prilično velika latvijska zajednica u našem gradu. Svaki je vikend išao u latvijsku školu da nauči jezik i običaje svoje zemlje. Dakle, od djetinjstva, Latvija je uvijek bila prisutna kroz Ēriksa, u vrijeme kada mnogi ljudi na Zapadu nisu znali za postojanje ove zemlje, koja je bila dio Sovjetskog Saveza.«

Latvija graniči s Estonijom na sjeveru, Rusijom na istoku, Bjelorusijom u jugo-istoku i Litvom na jugu. No, te granice su prilično nove i Latvija se sastoji od četiri pokrajine - Vidzeme, Latgale, Zemgale i Kurzeme - od kojih svaka ima svoju vlastitu povijest.

Duga rijeka Daugava, sa svojim izvorom u ruskim močvarama u blizini Smolenska, ulijeva u more na mjestu gdje je danas Riga. Od najstarijih je vremena bila komunikacijski i trgovački put. Plemena od kojih su postali Latvijci stigla su na to područje oko 3.000 godina prije Krista.

Tek su krajem 12. stoljeća prvi kršćanski misionari poslani u tu regiju. Godine 1184., sv. Meinhard išao je Daugavom sve do Iksile. Tamo je živio i naučio jezik, ali njegova misija nije zaživjela. Zato je 1193. papa Celestin III. pokrenuo križarski rat u sjevernoj Europi kako bi preobratio poganska plemena koja su tamo živjela. To je bilo vrijeme vitezova Livonskog reda. Kršćanstvo je došlo izvana u obliku osvajanja.

Zemlja koju su kolonizirali vitezovi naseljavali su Livonci te se zvala Livonija, ali je njezino prvo ime bilo Terra Mariana - zemlja posvećena Mariji. Južni dio Livonije je današnji Vidzeme, sjeverni dio koji se prostire u ono što je sada juža Estonija.

Grad Riga je osnovan 1201., a biskup Albert postavio je kamen-temeljac katedrale 10 godina kasnije. Riga je postala velika luka Hanzeatskog saveza. Na taj je način te zbog Livonskog reda počela njemačka prisutnost i utjecaj na tom prostoru.

Glavna je regionalna sila u ovom trenutku Poljsko-Litavska Unija, dvije zemlje povezane u jedan savez. Sredinom 16. stoljeća izbio je Livonski rat u kojemu su se suprotstavili Livonski red i Poljsko-Litavska Unija, a potonja je preuzela kontrolu nad Latgale, istočnim dijelom današnje Latvije.

Luteranska je reformacija stigla u Rigu krajem 16. stoljeća, prije svega u njemačke zajednice.

Tijekom 17. stoljeća, izbio je rat između Poljsko-Litavske Unije i Švedske. Švedska je ojačala te je početkom 17. stoljeća većina današnje Latvije pala pod vlast švedske krune. Riga je tako postala najveći grad Švedskog Carstva.

Tako je od 1629. godine reformacija učvršćena u Vidzeme, Zemgale i Kurzeme. Latgale je ostao pod poljskom kontrolom i razvijao se drugačije. Latgaliski jezik, rođak latvijskoga, još se uvijek danas govori u toj regiji koja je i dalje snažno katolička. Marijansko hodočašće do malog gradića Aglona u Latgale svakog 15. kolovoza privlači ljude iz svih krajeva Latvije, ali i iz Litve i Poljske.

Stoljeće kasnije, Rusija je počela rasti pod vlašću Petra Velikog. On je pobijedio kralja Švedske, Charlesa XII., u Poltavi, pa su Vidzeme, Zemgale i Kurzeme uključeni u Rusko Carstvo. Latgale je još 80 godina ostao pod poljskom dominacije prije nego je i on potpao pod Rusko Carstvo.

Kurzeme i Zemgale su postale autonomne kneževine u Ruskom Carstvu i čak su imale svoje kolonije na Karibima, u Tobagu te u Južnoj Indiji, gdje se nalazilo trgovačko središte. Tamo je osnovana i još uvijek postoji misija latvijske Luteranske crkve.

Sredinom 19. stoljeća počela su nacionalna buđenja u Europi. Od vremena okupacije vitezova Livonskog reda, pa čak i pod švedskom i ruskom vlašću, veliki zemljoposjednici u Latviji bili su njemačkog porijekla. Latvijski nacionalistički pokret povezao se u 19. stoljeću sa slavofilima ruskog porijekla protiv njemačkih zemljoposjednika. Godine 1905., za vrijeme prve ruske revolucije, nacionalistički pokret, koji je po prirodni bio socijalistički, raste u snazi. No, ta je revolucija posrnula i Rusko je Carstvo preživjelo.

Drugi dio

Kratka povijest Latvije (2)

Ulrich — 2016-11-26T21:46:23Z

Ovaj je članak drugi dio teksta koji je o povijesti Latvije napisao brat iz Taizéa. Za prvi dio kliknite ovdje.

»Tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. u Rusiji je izbila Oktobarska revolucija. Komunisti su preuzeli vlast i Rusija se povukla iz rata. Latvija je, zajedno s drugim baltičkim zemljama, proglasila nezavisnost 1918. godine, ali je svejedno morala voditi rat za nezavisnost i čekati do 1921. da bi joj ona bila priznata.

Priznanje Republike Latvije značilo da je zemlja našla svoje mjesto na karti svijeta po prvi put u 1921. Kārlis Ulmaniskroz, junak borbe za neovisnost, postao je premijer i poticao sustav parlamentarne demokracije. Zatim je osvojio nekoliko premijerskih mandata. Godine 1934. suspendirao je ustav i proglasio se nacionalističkim predsjednikom države. To je bio autoritarni režim u kojem je kult ličnosti igrao veliku ulogu.

Prema Paktu Ribbentrop-Molotov između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza, baltičke su se države nalazile u sovjetskoj zoni utjecaja. Godine 1940., Sovjeti su napali Latviju. Dana 25. ožujka 1941. godine dogodile su se prve masovne deportacije u Sibir. Zatim su u srpnju 1941. godine nacisti napustili pakt i zauzeli baltičke zemlje.

Na početku Drugog svjetskog rata bilo je oko 2 milijuna Latvijaca. Tijekom Drugog svjetskog rata, oko 200.000 ih je umrlo. Postojala je i velika židovska populacija, ali je oko 75.000 Židova umrlo. Godine 1944. zemlju su ponovno zauzeli Sovjeti, a oko 250.000 ljudi je otišlo. Na kraju Drugog svjetskog rata, zapadne su zemlje, želeći smiriti Sovjetski Savez, vratile 80.000 Latvijaca Sovjetima. Tako je zemlja izgubila trećinu svoje populacije tijekom 10 godina. Te rane ostaju. Oni za koji su mislili da su im prijatelji više su ih puta izdali tijekom povijesti.

Od 1945. došlo je do masivnog useljavanja Rusa, Ukrajinca i Bjelorusa. Mnogi su došli u dobroj vjeri je im se nudio bolji život i radna mjesta u novootvorenim tvornicama. Došli su ili su bili poslani kako bi pomogli u napretku Saveza. Međutim, to je bila i službena politika kako bi se pokušalo osigurati da Latvijci ne budu većina u vlastitoj zemlji. To je gotovo uspjelo.

Dana 20. lipnja 1945. dogodila se druga masovna deportacija Latvijaca u Sibir. Ukupno je oko 150.000 osoba između 1945. i 1952. poslano u gulage, logore za prisilni rad u Sibiru. Sandra Kalniete, bivša ministrica vanjskih poslova Latvije, rođena je u logoru. Njezina autobiografija 'U plesnim cipelama na sibirski snijeg', govori o njenoj obitelji koja je bila deportirana, a mogućnost da se vrate u Latviju dobila je tek u 1950.

Godine 1989. u zemlji je bilo 52% etničkih Latvijaca, a ostatak je stanovništva bio od drugdje. Dakle, Latvijci su jedva bili većina.

Uz glasnost i perestrojke u SSSR-u i promjene u Istočnoj Europi, Baltičke su države izrazile želju za ponovnom neovisnošću. Godine 1988. formiran je ljudski lanac između Tallinna i Vilniusa, prolazeći kroz Latviju i pokrećući 'Pjevajuću revoluciju'. U tim su zemljama, gdje tradicionalna pjesma oduvijek igra važnu ulogu, glazbena okupljanja okupila i osnažila ljude.

Latvija je proglasila neovisnost 4. svibnja 1990. godine, ali je tek 21. kolovoza 1991. padom Sovjetskog Saveza nakon pokušaja puča postala neovisna. U starom gradu Rigi, u blizini katoličke katedrale, nalazi se spomenik demonstrantima koje je ubila Crvena armija.

Dan proglašenja Republike Latvije je 18. studeni kada je proglašeno da je sovjetska okupacija nezakonita i da prvo proglašenje neovisnosti ostaje na snazi kao da do okupacije nikad nije ni došlo.

Godine 1990. broj stanovnika je bio oko 2,7 milijuna, ali je danas manje od 2 milijuna. Latvijci nastavljaju napuštati svoju zemlju, sada uglavnom iz ekonomskih razloga, da bi otišli u Ujedinjeno Kraljevstvo, Irsku, SAD, Australiju,... Na selu se često može naći djedove i bake sa njihovim najmlađim unucima. Roditelji i starija djece su otišli.

Na posljednjem popisu stanovništva, Latvijci čine 62% stanovništva, 25% su Rusi, a Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci i Litvanci čine po 2-3%.

U velikim gradovima, postoji veliki broj ruskih govornika. Nešto manje od milijun ljudi živi u Rigi i oko polovice je Rusa. Daugavpils, u Latgale, većinski katoličkoj regiji, je drugi grad po veličini u zemlji. Od 100.000 stanovnika, 78,8% su ruski govornici. Danas mladi ljudi ruskog porijekla uče latvijski i većina ima latvijsko državljanstvo.

Luterani čine 35% stanovništva zemlje, katolici 24%, ruski pravoslavci 18%, a manji postotak pravoslavci staroga obreda, baptisti i pantekostalci.

Riga je imala jedino katoličko sjemenište izvan Litve u Sovjetskom Savezu, pa su svi katolički svećenici iz drugih republika prošli kroz Rigu. Dvije su najveće crkve u Rigi bile pretvorene u koncertne dvorane i muzeje. Luteranska katedrala je vraćena luteranima, ali još uvijek služi kao koncertna dvorana. Crkva sv. Petra još je uvijek muzej. Pravoslavna je katedrala pretvorena u planetarij tijekom sovjetskog razdoblja. Sve su crkve trpile oštru represije u to vrijeme.

Latvija je dio Europske unije od 2004. godine, a 1. siječnja 2014. prihvatila je euro kao svoju valutu.

Sve ovo čini pozadinu našeg Europskog susreta. Zahvaljujući svim naporima koja je ova mala zemlja uložila kako bi nastavila postojati, preživjela neprijateljske politike i okupacije, uspjela je sačuvati bogatu i autentičnu kulturu. Kao sastavni dio Europe, Latvijci žive sa svojom prošlošću, ali su i s pravom ponosni na sve što su postigli u proteklih 25 godina. Crkve i ljudi u Latviji pripremaju toplu dobrodošlicu i ima toliko toga što možemo primiti od njih. Pozvani smo ih slušati i podržati.«