Taizé

Tumačenje biblijskih tekstova

Ulrich — 2026-05-31T22:00:00Z

Ova su biblijska razmatranja zamišljena kao način traženja Boga u molitvi i tišini usred našeg svakodnevnog života. Tijekom dana odvojite nešto vremena kako biste pročitali odlomak iz Biblije s kratkim komentarom i razmislili o postavljenim pitanjima. Nakon toga, skupine od 3 do 10 ljudi mogu se sastati i razgovarati o onome što su otkrili, te možda zajedno moliti.

Nada ponad svake nade

András — 2024-12-29T08:34:23Z

Slušajući mlade u Taizéu i drugdje[1], od kojih su mnogi suočeni sa surovom stvarnošću u svom svakodnevnom životu, često se pitam kako li nalaze snagu da nastave dalje. Pitanje se još snažnije nameće kod onih koji žive u područjima zahvaćenim ratom.

Odakle dolazi njihova otpornost i ustrajnost u naizgled bezizlaznim prilikama? Slušajući, spoznao sam da povjerenje u Boga omogućuje onima koji vjeruju održavati nadu. I po Isusovom uskrsnuću raste sigurnost da smrt neće imati posljednju riječ.

Povjerenje u uskrsnuće daje nadu da životne teškoće nisu krajnja točka. Pozvani smo na nešto više. Tu su nadu mladi željeli podijeliti sa mnom, nadu koja je iznad svake nade, jer računa na nicanje novog života kad se sve čini izgubljenim.[2]

Marija pjeva u svom hvalospjevu nade: »Bog iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Luka 1,51–53) Da, usudimo se pjevati s njom i moliti da se prilike promjene. Čak i kad se čini da Bog šuti, iznenada se može otvoriti put.[3]

U isto vrijeme, činiti nam je sve što možemo, pa i ako nam to izgleda malo, kako bismo izrazili solidarnost s ljudima u nevolji u našoj blizini, s onima koji su zahvaćeni ratom ili primorani napustiti svoju zemlju. Neće li nam to omogućiti da se nadamo ponad svake nade?

Razmatranja koja slijede temelje se uglavnom na prošlogodišnjim susretima i razgovorima s mladima koji žive u ratnim ili područjima sukoba. Ispunjen sam zahvalnošću prema onima koji su podijelili svoja iskustva i razmišljanja, kao i našoj najmlađoj braći čije su napomene i savjeti napisano doveli u red.

Imati hrabrosti za nadu

Dok čeznemo za povjerenjem u ljubav Božju, ono što oko sebe vidimo i doživljavamo često kao da toj ljubavi proturječi. Zatečeni smo između onoga što već jest i onoga što će tek doći. Taj prostor nije uvijek ugodan. No ako se otvori nadi ispunjenja[4], nešto se u nama oslobađa.

Nada zahtijeva strpljenje. Sv. Pavao kaže: »Nadamo se onomu što ne vidimo.« (Rimljanima 8,25) Okrenuti prema onome što će u punini Božjeg vremena doći, a istovremeno podnoseći »izvana borbe, iznutra strepnje« (2. Korinćanima 7,5), hoćemo li se usuditi ustrajati u tom prostoru, a ne pobjeći?

»U nadi protiv svake nade povjerova Abraham.« (Rimljanima 4,18) Abraham, praotac mnogih ljudi u vjeri, držao se Božjeg obećanja daleko onkraj svake razumne nade. On i njegova žena Sara dobili su ono što im se činilo nemogućim.

Dok je njegova zemlja bila opustošena ratom, a njezinim stanovnicima prijetio progon, i iako je i on sam bio u zatvoru, prorok Jeremija je uložio u budućnost: kupio je njivu. Tako je bio siguran da Bog neće napustiti svoj narod. (Jeremija 31,6–15)

Takav zapanjujući čin nade čini vjeru stvarnijom. To je čvrsto povjerenje u ono što je još nevidljivo, pa čak i neizvjesno. Možemo li zadržati takvu nadu? To konačno iznova otvara izvor radosti.[5] Čak i u najzamršenijim ljudskim prilikama, ono čemu se nikada ne bismo usudili nadati, može postati stvarnost.

Danas se u mnogim zemljama koje rat pustoši pojavljuju nevjerojatni poticaji nade.[6]

Slušati ljude nade

Slušajući one koji žive posred teškoća i nasilja, bolje ćemo shvatiti što znači nada. Ne vodi li nas Bog njihovim glasovima?

Tijekom posjeta Ukrajini s dvojicom moje braće, jedan nam je crkveni čelnik rekao: »Molitva otvara prostor koji omogućuje iscjeljenje.« Ta me se primjedba vrlo dojmila. Neprekidno suočen s patnjom svoga naroda, on vidi da vjernici u svom unutarnjem životu mogu ostati otvoreni za primanje novog.

Ovaj proces ne daje nužno trenutne rezultate, ali, možda uz pomoć drugih sredstava, može otvoriti vrata za prevladavanja rana i patnji i probuditi nadu u izliječeno čovječanstvo. Molitva ti daje snagu da ustraješ i u najsloženijim prilikama[7]. Ona lomi valove obeshrabrenja, kad se čini da tama sve obuzima.

Jedna Palestinka koja trenutno živi u Francuskoj, a čija je obitelj u Gazi, napisala nam je: »Ljubav koja nosi ranjene i krhke daje novu snagu. Ona me podsjeća na oduzetog čovjeka[8] iz Evanđelja, kojeg nose prijatelji i njihova vjera. Molitva je također oblik otpora, i to mi je važno. Ali ja sam od krvi i mesa: doznavši za smrt dva člana moje obitelji, bila sam obuzeta bijesom, vikala sam, plakala… Pribravši se, znala sam da je Bog tamo gdje je patnja i očaj i da nas On nosi.«

Ljetos je ta žena, za posjeta Taizéu, rekla: »Svako jutro molim za snagu da ljubim, a ne da mrzim.« Njezine su riječi poput svjetla na putu.

Mlada žena iz jedne ratom razorene azijske zemlje rekla mi je: »Naši ljudi su skrhani, ali nalaze utjehu u Evanđelju. Koliko je često Božji narod bio u bijegu? Ipak, stvorena je zajednica, ma koliko teške bile prilike. Bog možda ima velike planove za nas, ali živjeti nam je dan za danom. Moći živjeti današnji dan je dar i znak da nam je živjeti u punini. U molitvi je izvor mira koji nam omogućuje da jedni druge hrabrimo, pronalazeći smisao u dijeljenju i solidarnosti.«

Iz Libanona sam čuo ove riječi: »Moja je majka svjedočanstvo nade. Unatoč svemu, ostala je postojana. Zbog nje sam danas ono što jesam. Učila nas je vjerovati u Boga i moliti. Svatko tko živi od povjerenja odražava povjerenje, jer pije s izvora i može postati svjedokom.«

Tko su svjedoci nade koju svatko od nas može otkriti i slušati u svojoj vlastitoj situaciji? Poslušajmo pozorno što nam imaju za reći.

U nastojanju nadanja

Kako reagiramo kada nam se planovi poremete i nade iznevjere? Isus nam daje ključ kako da ostanemo ljudi nade. Suočen s gladnom svjetinom, »sažalio se« nad njima; doslovno »njegovo se srce okrenulo k njima«[9]. I uspio je zadovoljiti njihove potrebe.

Odbijanje da se pomirimo s prilikama patnje omogućuje nadi da se oblikuje u nama. Suprotno pasivnom čekanju, ono uključuje borbu[10], drugog puta nema. Čak nas i sama čežnja za nadom može odvesti preko praga ljudskih mogućnosti k onome što je moguće Bogu.

Nada darovana s Kristom daje nam predokus onoga što će u punini doći u Božjoj budućnosti. Ona je kao sidro brodu.[11] Čvrsto nas drži kad bjesni oluja. Daje nam živjeti male znakove vjernosti pozivu kojeg smo primili i ljudima koji su nam povjereni. Ona je, također, poput kacige koja nas štiti[12] od nedaća koje bi se mogle sručiti na nas.

»Pravilo Taizéa« govori o tome da se nikada ne smijemo pomiriti »sa sablazni podjela među kršćanima koji tako spremno ispovijedaju ljubav prema susjedima, a ipak ostaju podijeljeni«. Za brata Rogera jedinstvo kršćana[13] nije bilo cilj samom sebi, već put do mira u ljudskoj obitelji.[14]

Skromno grmlje šimšira oko Taizéa, iako su ga posljednjih godina dvaput napali paraziti, iznenada se vraća u život. Iz naizgled mrtvog rastu svježe grane, sivo postaje zeleno. Priroda se bori za opstanak, odražavajući i ohrabrujući i našu vlastitu borbu za nadu. Nada za stvorenje[15] i nada koju nam pruža Božje dobro stvaranje idu ruku pod ruku s nadom za čovječanstvo.[16]

Ostajući ljudi nade

Nada lako može ugasnuti kad smo suočeni s prilikama u kojima se međusobno razumijevanje čini nemogućim. Stvaranjem ozračja sumnje riskirate da zarobite druge u mrežu nepovjerenja.

To se može dogoditi u našim zajednicama, Crkvama i obiteljima, ali i u društvu i u našim zemljama. Takva dinamika može biti prikrivena ili otvorena, ali nam u svakom slučaju crpi snage. Ipak ponekad, suočeni s nepravdom, moramo osuditi zlo, kako ljudi više ne bi bili žrtve drugih.[17]

Kako bismo održali nadu, trebamo jedni druge. Nada cvate kad smo pozorni prema potrebama drugih. Vidimo ljude koji i posred velikih nedaća odabiru živjeti, nasmijati se i ponuditi ono malo što je moguće svaki dan.

Nada je povezana s istinom[18] i pravdom. Je li to stoga što su one Božje osobine? Ne vidimo li ih u Isusovom životu, smrti i uskrsnuću? Njegovanje nade zahtijeva od nas da se suočimo sa stvarnošću i promatramo ju u svjetlu Božjih obećanja.[19]

Mladić koji živi na području sukoba rekao mi je: »Sjedio sam u kafiću i čitao knjigu, kad su oko nas odjednom počele letjeti rakete. Ljudi su preplašeno istrčali, no ja sam odlučio ostati i pročitati štivo do kraja.« Bilo bi razumno potražiti sklonište, ali dijeljenje ove priče je protest nade protiv neizbježnosti rata.

Jedan mi je od moje braće rekao: »Nada izaziva, i više od toga, zarazna je. Nadi su oprečne ravnodušnost i rezignacija. Kada sam nedavno posjetio svoju ratom razorenu zemlju, vidio sam tugu, zabrinutost i stres na licima ljudi. Pitao sam se: 'Što mogu učiniti?', i sinula mi je zamisao: Svaki put kad vozim i imam pravo prednosti, stat ću i prepustiti prednost onome pred sobom. To me košta pet sekundi. No vidio sam kako je ovaj mali čin izazvao odgovor na licima ljudi, umanjujući malo bol moga brata ili sestre.

Sve u nama opire se ratu i smrti... Sve u nama teži životu i ljepoti.«[20]

Nada Uskrsa

Gdje sam sada? – Podno križa na Veliki petak? U radosti Uskrsne nedjelje? Ili čekam ne znajući kamo bih, kao na Veliku subotu?

Gdje god bio, mogu li nazrijeti put nade? On se preda mnom otvara kad pogledam Isusa koji je dao je svoj život iz ljubavi prema svakom čovjeku, koji nam je pokazao ljubav jaču od sve moći nasilja, mržnje i smrti.

Nada se ne temelji na procjeni situacije, već na često tek titrajućem plamićku povjerenja. Iako krhak, taj plam gori čak i u najdubljim noćima, kao što je to činio za Isusove prijatelje. Mnogi od njih su ga napustili u trenutku njegove najveće kušnje. No, njegova im je ljubav omogućila da se vrate.

Kad bismo samo mogli prepoznati uskrslog Isusa! No, njegova prisutnost ne ovisi o tome prepoznajemo li ga mi ili ne. Naše nas beznađe ponekad zaslijepi, kao što je zaslijepilo i Mariju Magdalenu. Uskrsli Isus pita Mariju: »Ženo, što plačeš?« i »Koga tražiš?« (Ivan 20,15) To drugo pitanje odjek je njegovih prvih riječi iz Ivanova Evanđelja: »Što tražite?« (Ivan 1,38) Nakon što je ušao u najdublju ljudsku patnju i smrt, potraga za smislom očituje se kao čežnja za prisutnošću.[21]

Uskrsnuvši od mrtvih, živ u Bogu, Isus nas privlači k sebi.[22] Susrećući nas u našoj najdubljoj nutrini, bila ona ispunjena tugom ili radošću, Uskrsli Isus nam otvara svoj odnos s Ocem i međusobno zajedništvo u Duhu Svetome. Nismo više zarobljenici vlastitog očaja – novi život je moguć.

Sv. Pavao piše: »Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rimljanima 5,5) Živimo iz te ljubavi. Neka nas Duh Sveti uvijek vodi!

Hodočasnici nade, hodočasnici mira

Vjera u Uskrsnuće omogućila je mnogim ljudima zadržati nadu i posred nedaća. Vjera je izvor koji nas vodi onkraj naših vlastitih ograničenja, tako da svoje srce možemo okrenuti k drugima i djelovati.

Vjerovanje u Isusovo uskrsnuće zahtijeva mnogo hrabrosti i odvažnosti. To znači nastojanje da nas ne paralizira prisutnost smrti i razaranja oko nas.

Bog može stvoriti nešto novo iz prilika koje se čine beznadnim. Bog može učiniti da nastane život iz smrti, pa i pomirenje iz sukoba.

Žene, Isusove prijateljice, koje su rano ujutro na Uskrs došle na njegov grob pitale su: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« (Marko 16,3) Za koje to kamenje u našim vlastitim životima moramo zamoliti Boga da ga otkotrlja, kako bi se u nama rodio novi život?

Taj novi život pomaže nam da ustanemo, on nas vodi na put zajedno s drugima. Mi postajemo hodočasnici nade koju nosimo u sebi. Nije li i to nada za mir? Jer »Krist je naš mir.« (Efežanima 2,14) Hoćemo li ga čuti kako nam govori: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.[23] Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.« (Ivan 14,27-28)

Kao hodočasnici mira[24], shvaćamo da bez pravde nema istinskog mira.[25] Mir koji nosimo u sebi i koji proizlazi iz nade od koje živimo, čini nas slobodnima iznutra. Omogućuje nam voljeti život i oduprijeti se nepravdi, dok ustrajemo potaknuti Duhom Svetim.

Možda se jednog dana nađemo moleći Zaharijin hvalospjev. Kao starac u okupiranoj zemlji, on se radovao neočekivanom rođenju kličući: »Milosrdnom ljubavlju Boga našega pohodit će nas mlado sunce s visina da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.« (Luka 1,78-79)

Jesmo li spremni nadati se iznad svake nade?

Uskrsli Kriste, ti si prisutnošću Duha Svetoga izlio Božju ljubav u naša srca i ti nam daješ nadu ponad svake nade.I iz naše dubine, malo po malo, izvire iznenađujući mir. Slava Tebi!

[1] U svibnju 2024. dvojica moje braće i ja putovali smo kao hodočasnici kroz ratom razorenu Ukrajinu. Ljetos smo u Taizéu primili mlade iz Myanmara, Nikaragve i Ukrajine. Jesenas sam online razgovarao s mladima iz ovih zemalja, kao i iz Betlehema i Libanona, dok su se četvorica moje braće vratila u Ukrajinu i posjetila zemlju proputovavši ju od istoka do zapada.

[2] »Nema nade bez prethodnog iskustva potpunog nedostatka obzora, koji je poput noći usred bijela dana i tjera pojedince i narode da odbace svoje iluzije.« Corine Pelluchon u: L'espérance, ou la traversée de l'impossible, Éditions Payot & Rivages, Paris, 2023., str. 8.

[3] »Nada je ljudski odgovor na Božju šutnju.« Jacques Ellul, citirano prema: Anne Lécu na www.revue-etudes.com/article/esperer/24779.

[4] U komentaru na Ponovljeni zakon 4,31 Gustavo Gutiérrez piše: »Bog neće zaboraviti savez; odanost je prije svega pamćenje. Biti vjeran znači sjećati se, ne zaboraviti naše obaveze, imati osjećaj za tradiciju. Vjernost savezu pretpostavlja sjećanje na izvore saveza i njegove uvjete (...) No istinska vjernost zahtijeva više od toga, ona zahtjeva, što se na prvi pogled čini manje jasnim, projekciju u budućnost. Sjećati se ne znači biti fiksiran na prošlost. Sjećanje na jučer je važno, ali stoga što, jer nam pomaže da svoj ulog stavimo na sutra (...). Vjernost se ne sastoji u tome da bez inicijative idemo utabanim stazama, nego u njihovom stalnomu obnavljanju; ona nas vodi – trebala bi nas voditi – da uvodimo novine, mijenjamo, stvaramo, osmišljamo nove projekte« Gustavo Gutiérrez, El Dios de la vida, Salamanca, 1992., str. 82–83.

[5] U mojim razgovorima s mladima koji žive u ratnim okolnostima, mnogi od njih su govorili o važnosti pjevanja kao izvora radosti i snage. Ovo će pismo biti objavljeno tijekom Europskog susreta 2024./2025. u Tallinnu. Ne zaboravimo »pjevajuću revoluciju« koja je toliko pridonijela da Estonija mirno vrati svoju neovisnost 1991. godine. Ljudi su izašli na ulice pjevajući kako bi se suprotstavili prijetnji s kojom su bili suočeni.

[6] Osoba koju je jedan od naše braće susreo tijekom hodočašća rekla mu je: »U meni prebiva kreativni bijes.« Upravo ju je ta sila nagnala da nastoji učiniti barem jednu sitnicu kako bi promijenila trenutnu situaciju.

[7] »Od Starca [Siluana] on [Sofronij Saharov] je naučio mnoge stvari koje su bile presudne za njegov duhovni život. Dvije se stvari ističu: kako se nositi s osjećajem napuštenosti kada je, umjesto Boga, sve što u molitvi doživljavate pusta praznina i kako se nositi s tjeskobom koja prati intenzivnu molitvu za napaćeni svijet. Prvo je dobilo značenje zahvaljujući konceptu ostavljenosti od Boga, koji je Saharov kasnije potpunije razvio, drugo iz zapovijedi objavljene starcu u molitvi, a koju je on priopćio svom učeniku: »Drži um svoj u paklu i ne očajavaj!« Norman Russell, Theosis and Religion, Cambridge, 2024, str. 169.

[8] Vidi: Marko 2,1–12. Primijetite snagu nade u čovjekovim prijateljima koji svladavaju sve prepreke i probijaju krov kuće kako bi mu pomogli i doveli ga Isusu.

[9] Grčki glagol σπλαγχνίζομαι (splanchnizomai) emocionalno je vrlo jak. Ukazuje na topli, suosjećajni odgovor na potrebu. Teško ga je prevesti: sućut, milosrđe, suosjećanje, sve te riječi nose nešto od toga. Ali »njegovo se srce okrenulo k njima« možda bolje izražava intuitivnu reakciju koju glagol implicira. U Mateju (vidi: 14,14; 15,32; 18,27; 20,34) glagol ne samo da se odnosi na emociju ili osjećaj, već također označava praktičan odgovor na potrebu. U ovom slučaju Isus liječi bolesne, a zatim hrani mnoštvo. Emocija vodi do brižnog i učinkovitog djelovanja. Taj glagol sadrži Evanđelje u malom.

[10] Usp.: 1. poslanica Timoteju 4,10: »Za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga koji je Spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika.«

[11] Usp.: Poslanica Hebrejima 6,19.

[12] Usp.: 1. poslanica Solunjanima 5,8.

[13] Sinoda o sinodalnosti pomogla je Katoličkoj Crkvi prepoznati i cijeniti različitost koja je već postojala unutar nje. Važna je bila uloga izaslanika iz drugih Crkava na ovoj sinodi. Ne daje li to novu nadu za ekumenski poziv na putu prema jedinstvu svih koji ljube Krista?

[14] Taizé je osnovan tijekom rata. »Prispodoba zajedništva« koju nastojimo živjeti kao braća iz različitih Crkava, zemalja, kultura i generacija zahtijeva stalnu skrb kako bi bila znak nade u suočavanju s podjelama u ljudskoj obitelji.

[15] Usp.: Poslanica Rimljanima 8,21-23.

[16] Suočeni s izazovom klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, kako možemo produbiti brigu za naš zajednički dom u kojem je sve povezano?

[17] U Zajednici iz Taizéa nastavljamo putem utvrđivanja istine suočeni s optužbama za zlostavljanje i napade protiv neke braće. Hrabrost onih koji su patili i progovorili o tome mora nas potaknuti da nastavimo učiti od njih. Tako često oni iznova traže novu nadu i novi život. Oni nas motiviraju da učinimo sve što je moguće (vidi: www.taize.fr/protection) kako bismo susrete u Taizéu i drugdje učinili sigurnim za sve te kako bismo podigli svijest o povezanim problemima. Također smo zahvalni na radu Komisije za priznavanje i odštetu (vidi www.reconnaissancereparation.org) za njihovo slušanje žrtava i posredovanje.

[18] »Vjerujem da je nada povezana s istinom. Nisam se mogao nadati dok nisam prihvatio mogućnost smrti. To se odnosi na sve prilike. Kao kršćani, možemo biti skloni bježati od onoga što nas tjera u očaj – političkog, ekološkog, ljudskog... Normalno je da nas to užasava, ali mi se čini da nas nada potiče da stojimo upravo tu, u stvarnosti tih prilika, kako bismo ih uistinu gledali. Georges Bernanos često govori o nadi kao o herojskoj vrlini. To je vrlina koja nas potiče djelovati, a ne bježati, boriti se za ono za što znamo ili vjerujemo da je dobro. Nada nas vodi prema Božjem obećanju.« Clémence Pasquier, u razgovoru sa Clémence Houdaille, La Croix, 10.11.2024.

[19] Na jeziku kikuyu (gĩkũyũ) u Keniji, jedan od Božjih atributa je »dostojan nade« – »Mwihokeku«: Bog u kojeg možemo položiti svoju nadu. Mwĩhoko – nada; Wĩhokeku – dostojnost nade; Mwĩhokeku – dostojan nade, stoga Ngai nĩ mwĩhokeku | Bog je dostojan nade.

[20] »Ako nada znači odvagnuti sadašnje opasnosti, ona nas također uči živjeti u sadašnjosti i vjerovati u budućnost, bez zadržavanja u prošlosti i napuštajući sve zamjerke. To je, na kraju krajeva, ono za čime naša duša gladuje i čiji nas nedostatak čini ogorčenima ili nasilnima. Poput ljubavi u Pjesmi nad pjesmama, nada udahnjuje novi život tijelu koje je čežnja napustila.« Corine Pelluchon, L'espérance, ou la traversée de l'impossible, Pariz, 2023., str. 13sl.

[21] »Upravo ta osoba na križu, koja pati poput nas, svedena na nikog i ništa, rasvjetljuje našu tragičnu ljudsku egzistenciju (...) Isusa ne gledamo kao puki uzor, niti ga pokušavamo idolizirati. Vidimo Isusa kao Boga koji posta čovjekom i pati i plače s nama.« Kwok Pui-Lan, teologinja iz Hong Konga. „God Weeps with Our Pain”, in: New Eyes for Reading – Biblical and Theological Reflections by women from the Third world, 1987, p. 92.

[22] Usp.: Ivan 12,32.

[23] »Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. (Ivan 14,27) Odlika onoga tko je posve zreo je da se ne da olako pokrenuti stvarima svijeta, mučiti strahovima, uznemiriti sumnjom, potresti užasom, mučiti tugovanjem, nego da stoji čvrsto u smirenosti vjere, kao na čvrstoj i sigurnoj obali, pred prijetećim poplavama i olujama svijeta. Krist je tu postojanost donio u svijest kršćana, ulijevajući u njih unutarnji mir dan onima koji su prošli kroz iskušenja.« Ambrozije Milanski, Traktat III, O Jakovu i blaženom životu 6,28.

[24] Vidi: www.taize.fr/pilgrims-of-peace

[25] Vidi Psalam 85,10: »Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.«

Molitve za svaki dan

Ulrich — 2024-12-02T19:04:43Z

Za više molitava vidjeti na dnu stranice.

Većina molitava na ovoj stranici mogu se naći u knjizi «Molitve za svaki dan». Vidi:
Knjige, audio snimke i filmovi

Na zajedničkom putu

Ulrich — 2023-12-27T15:26:42Z

Tijekom proteklih godinu i pol dana naša zajednica iz Taizéa živjela je pustolovinu vjere. Zajedno s raznim pokretima, zajednicama i organizacijama mnogih kršćanskih Crkava pripremili smo »Okupljanje Božjeg naroda« pod nazivom »Together«. [1] Ono je nastalo na poticaj brata Aloisa [2] prigodom otvaranja Sinode o sinodalnosti u Katoličkoj Crkvi. Priprava je bila novi poticaj za dublje slušanje drugih i traženje darova, kako u različitim crkvenim zajednicama, tako i među ljudima dobre volje u društvu.

Na ekumenskoj večernjoj molitvi na Trgu svetog Petra u Rimu okupilo se preko 20 vodećih predstavnika raznih Crkava, 364 sudionika 16. Redovite skupštine sinode Katoličke Crkve i 18.000 ljudi svih dobnih skupina iz čitavog svijeta. Među njima je bilo 4 000 mladih koji su sudjelovali u vikend‐programu u Rimu i koje su ugostile rimske župe. U isto vrijeme, na 222 mjesta diljem svijeta na molitvu su se okupili ljudi u zajedništvu s ovim bdijenjem.

Gledajući unatrag, što možemo naučiti iz ovog iskustva? Kako nam otvara put kojim mi kao kršćani ubuduće možemo ići zajedno? »Jedan je Učitelj vaš, a svi ste vi braća i sestre«, rekao je Isus (Matej 23,8). Nisu li svi kršćani braća i sestre, ujedinjeni u zajednicu koja je još nesavršena, ali već postoji? Nije li Krist taj koji nas poziva da krenemo na put zajedno s njim i ljudima koji žive na rubu našeg društva? Na tom se putu želimo u pomirljivom dijalogu pomirenja prisjetiti da smo jedni drugima potrebni, ne kako bismo nametali svoja mišljenja, već kako bismo doprinijeli miru u ljudskoj obitelji. [3]

Zahvalnost za ovu rastuću svijest o zajedništvu može nam dati snagu da se suočimo s izazovima našeg vremena, da čujemo vapaj Zemlje i suočimo se s polarizacijama koje dijele ljudsku obitelj. Krenimo zajedno kao Božji narod, pružimo ruku i saslušajmo jedni druge!

Otkrivamo li nešto novo slušajući druge? Jesmo li spremni razumjeti strahove koji bi mogli izići na svjetlo i njima se pozabaviti?

Na povratku iz Rima u Taizé, zaustavio sam se u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, mjestu održavanja 46. Europskog susreta mladih. [4] Tamo sam razgovarao s pripremnim timom, mladim volonterima iz različitih zemalja, braćom Zajednice, sestrama sv. Andrije i našim slovenskim prijateljima. Razmišljanja na temu »Na zajedničkom putu« koja slijede, proizašla su iz razgovora tih dana.

Zahvaljujem svojoj braći i svima koji su pridonijeli stvaranju ove poruke i koji su s nama na putu.

Sa srdačnim željama i pozdravima svima vama,

Brat Matthew

U Ljubljani mi je netko rekao: »Beskućništvo u današnjem društvu nije samo pitanje materijalnog doma. Za mnoge ljude beskućništvo je unutarnja stvarnost. Ali potraga za unutarnjom sigurnošću može nas dovesti do misli koje nas samo još više tjeraju u samoću.« Netko drugi je upitao: »Koliko se moramo slagati jedni s drugima da zajedno krenemo? Nekad prazne fraze mogu sakriti činjenicu da samo toleriramo druge. Ali otvarajući se dijalogu, riskiramo.« Kamo nas vode ova pitanja?

Slušati jedni druge

U srcu dijaloga je slušanje. Mojsije je rekao Božjem narodu: »Shema Yisrael – Čuj, narode moj!« (Ponovljeni zakon 6,4) i te su riječi dale ime njihovoj svakodnevnoj molitvi. Stoljećima kasnije, Benedikt iz Nursije [5] započinje svoje redovničko pravilo riječima: »Slušajte pozorno!«

Slušanje je čin ljubavi. Slušanje je temelj svakog odnosa od povjerenja. Bez slušanja, gotovo ništa ne može rasti ili se razvijati. Nijedan odnos ne funkcionira bez slušanja. Slušajući nesebično, dajemo drugima prostor. Omogućujemo im da kažu ono što trebaju, čak i ono riječima neizrecivo.

A u srcu slušanja je tišina. [6] Biblija nam za to pruža brojne primjere: Ilija susreće Boga u tihom šaptu, a ne u potresu, oluji ili vatri (1. Kraljevima 19,11–13). Marija, Martina sestra, sjedi do Isusovih nogu i sluša ga (Luka 10,39). [7]. »Ti si mi uši otvorio,« kaže drevna biblijska molitva (Psalam 40,7).

Danas često imamo dojam da prevladavaju oni koji najglasnije viču. Čini se da nasilje raste na mnogim mjestima i jedva znamo kome se obratiti. Ali Bog nije tvorac nasilja, [8] on se nikada ne nameće. »Da poslušam što mi to Bog govori: Gospodin obećava mir narodu svomu.« (Psalam 85,9)

Nije li put naprijed slušanje i nastojanje razumijevanja drugih? »Pronicavo srce « (1.Kraljevima 3,9) nikada nas ne pokušava učiniti pokornima ili nas ušutkati pred nepravdom. Umjesto toga, jača nas da donosimo hrabre i nadahnute odluke ukorijenjene u našim najdubljim uvjerenjima, gdje nam je Bog bliže nego što se uopće usuđujemo nadati...

Biti na putu

Hodamo li kroz život kao turisti ili kao hodočasnici? Putujemo li samo promatrajući izvana ili je duboko u nama žeđ koja nas vuče naprijed? Hodočasnik, i ne videći konačno odredište, traži smisao u svakom koraku puta, naslućujući kamo ide. No put bez cilja može postati besciljno lutanje. [9]

Hoćemo li se u takvim prilikama sjetiti Isusovih riječi: »Ja sam put, istina i život.« (Ivan 14,6) Putovati s Isusom znači držati ove tri stvarnosti zajedno: Sâm je Isus put koji slijedimo, možemo vjerovati njegovim riječima i On nas vodi u puninu kakvu nismo mogli ni zamisliti.

Isus nikoga nije isključio s njegova puta. Ukorijenjen u zajedništvu s Bogom, dijelio je svoj život sa svima koji su mu dolazili, pravednima i nepravednima. Prepoznavao je Božju prisutnost u onima na rubu društva – u grešnicima i izopćenicima, pa čak i u onima koji nisu bili njegov narod. Isus je davao ono što je imao, ali je i primao od onih koje je susretao. Oni su mu bili izazov, a često i obogaćenje.

Ne poziva li nas Isus, krotkog i poniznog srca, [10] na taj isti put? Jesmo li spremni tražiti velikodušnost poniznosti [11] kako bismo primili ono što nam drugi mogu dati na tom putu?

Biti zajedno na putu čini život Crkve i društva. Ipak, svakome treba prostor u kojem može izraziti osobnu kreativnost i ideje. One su nam darovane kako bismo ih dijelili s drugima, kako bismo gradili suživot u Crkvi i ljudskoj obitelji. Žice gitare leže jedna uz drugu, ali tek svirane zajedno daju predivan zvuk...

Biti s drugima

Nije uvijek lako biti s drugima. Svatko od nas živi s ranama. Ponekad smo jedni druge povrijedili.

Biti s ljudima znači slušati ih. Dati im prostora i vremena da nam mogu ispričati svoju priču. [12] Slušati ih znači prihvatiti ih u njihovoj različitosti. Možda se ne slažemo ili čak imamo drugačiji svjetonazor. No zapanjujuće je da slušajući i dopuštajući im da ispričaju svoju priču, često prepoznamo što nam je kao ljudima zajedničko. Naše su razlike manje nego što smo mislili. Jedinstvo u različitosti doista je moguće. [13] Oni koji stvarno žele slijediti Isusa mogli bi se iznenaditi otkrivši da u Bogu i u Kristu naše jedinstvo već postoji (Ivan 17,21–23) i nadilazi naša očekivanja.

Jesmo li spremni uzeti k srcu riječ onih koji govore o svojim ranama, čak i ako nam kažu da smo ih mi povrijedili, čak i ako nam kažu da smo ih povrijedili? Tako lako možemo upasti u mehanizme samoobrane. I prestanemo slušati, nastojeći zaštititi sebe ili braniti svoje stajalište. Ne znači li milosrđe spremnost ozbiljno shvaćati patnju drugih? Ponekad zajednička patnja može otvoriti put kojim možemo hoditi zajedno, čak i ako patnju ne možemo ostaviti iza nas. [14]

Ponekad je potrebno napraviti korak unatrag. U tim se trenucima možemo prepustiti Duhu Svetom i dopustiti mu da nam pokaže što trebamo znati. [15] To znači biti dovoljno ponizan da svoje ideale ne namećemo drugima, već prihvaćamo ono što drugi stavljaju pred nas. [16]

I ne smijemo napustiti nadu. [17] Apostol Pavao bio je preplavljen beskrajnom ljubavlju Uskrslog Isusa nakon što se prethodno žestoko borio protiv njega. On nas uvjerava da je Božja ljubav razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan (Rimljanima 5,5). Čak i ako ne osjećamo ovu nenametljivu prisutnost, možemo se osloniti na nju. Tada se povjerenje, ma koliko krhko bilo, ponovno rađa u nama te nam daje upravo toliko svjetla da učinimo sljedeći korak zajedno s Bogom i s povjerenim nam ljudima.

Ostati s Bogom, ostati s drugima

Za naše je putovanje potrebno vrijeme – čak i čitav život – kao što je za slušanje potrebno vrijeme kako bi se odnos razvijao. Ovdje do izražaja dolazi strpljiva ustrajnost i vjernost.

Na putu s drugima, na putu s Bogom. Za mnoge od nas te su stvarnosti nerazdvojne. Trebamo oboje. [18]

Kao što loze rastu na trsu, Isus nas poziva da ostanemo u njemu, kao što on ostaje u nama (vidi Ivan 15). »Ostati« podrazumijeva trajanje. Za nas se ne radi samo o privremenom posvećenju, već o tome da ostanemo u Njemu kroz čitav život. Samo tako možemo nastaviti rasti i donositi plodove.

Koji su to plodovi? Isus nastavlja i kaže: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Nitko nema veće ljubavi od one da život svoj položi za one koje ljubi.« Na tom putu riskiramo i odričemo se svega kako bismo slijedili Isusa. Tako možemo voljeti slobodno do kraja. Ljubav prema Evanđelju više je od osjećaja privrženosti, ona je darivanje sebe drugima. To je putovanje našeg života na kojem od slugu postajemo Kristovi prijatelji.

Život koji se živi u punini donosi plod. On raste prirodno kad ostajemo u Kristu i crpimo iz njegova života, baš kao što loze primaju život od trsa. U tome možemo otkriti puninu radosti kad prihvatimo izazov Evanđelja. Jesmo li spremni za to?

Zajedničko putovanje u današnjem svijetu

Suočeni s današnjim izazovima i našom vlastitom krhkošću, neki se ljudi, kao što sam rekao, nekad osjećaju beskućnicima. Vidimo ranjeno Božje stvorenje, kojeg je naša ranjena ljudska obitelj dio. Patnja se može prenositi kroz generacije u narodima koji su bili iskorištavani i ponižavani. Poznajemo obitelji koje su razdvojili sukobi i ratovi. Ali također priznajemo da su živote uništili i ljudi koji ispovijedaju ime Kristovo u Crkvi i također u našoj Zajednici iz Taizéa. [19]

No, nismo li pozvani da se zajedno suočimo s ovim izazovima? Jedna afrička poslovica kaže: »Putovati zajedno čini dugo putovanje kratkim.« U »Velikoj seobi« divljih životinja između Serengetija i Masai Mare, mlađa telad mora se osloniti na snagu odraslih kako bi prešli rijeku i popeli se na drugu obalu. I za nas postoje trenuci kada ovisimo o drugima i kada moramo naučiti dopustiti drugima da nas nose...

A kad se zajedno suočimo s tim izazovima, možemo doživjeti ljepotu i transcendentnost. To nam pomaže da otkrijemo iskru i krenemo s novom snagom. [20]

Na dan Isusova uskrsnuća dvojica njegovih prijatelja napustila su Jeruzalem, gdje je Isus bio pogubljen (Luka 24,13–35). Putem im se pridružio stranac. Kad je kasnije sjeo s njima za stol, shvatili su da je ono što su doživjeli bio Isus. Stranci nam mogu pomoći da prepoznamo Kristovu prisutnost i iznova shvatimo da je On uvijek s nama.

»Ne bojte se!« šapće nam, »ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« (Matej 28,20) Hoćemo li poslušati ovo obećanje?

Poput kvasca umiješanog u brašno (Matej 13,33), možemo se osjećati bespomoćno i beznačajno. Usuđujemo li se ipak ponovno krenuti – ne sami, nego s drugima – kako bismo obogatili jedni druge na našem zajedničkom putu?

Tekst u formatu PDF

[1] Ova večernja molitva održana je 30. rujna 2023. godine. Vidi: www.together2023.net.

[2] Brat Alois bio je prior Zajednice iz Taizéa od smrti brata Rogera 16. kolovoza 2005. do 3. prosinca 2023. Kako mu možemo izraziti našu zahvalnost za ovih 18 godina kao »sluge zajedništva« u našoj Zajednici, za njegovo neumorno ekumensko zalaganje i nastojanje da uvijek traži nove oblike solidarnosti s ljudima u potrebi?

[3] S obzirom na patnju uzrokovanu sukobima u Ukrajini, Palestini i Izraelu, Afganistanu, Mianmaru, Pakistanu, Haitiju, Nikaragvi, Sudanu i na mnogim drugim mjestima diljem današnjeg svijeta, kakav nam poziv Bog upućuje?

[4] Od 28. prosinca 2023. do 1. siječnja 2024.

[5] Benedikt iz Nursije (oko 480.–547. g.) bio je otac zapadnog redovništva. Pravilo koje je napisao usvojeno je diljem Europe kako su se samostani razvijali i utjecalo je na mnoga kasnija redovnička pravila.

[6] Tijekom zajedničke večernje molitve papa Franjo je govorio o šutnji: »Večeras smo mi kršćani šutjeli pred križem iz San Damiana, poput učenika koji slušaju pred križem, prijestoljem Učitelja. Nije to bila prazna tišina, nego trenutak vjere, iščekivanja i spremnosti. U bučnom svijetu više nismo navikli na šutnju, dapače ponekad nam je teško s njom, jer šutnja nas tjera na suočavanje s Bogom i samim sobom. Ali ona je u temelju Riječi i života (.. .) Šutnja u crkvenoj zajednici omogućuje bratsku komunikaciju.«

[7] U mnogim kulturama sjediti do nečijih nogu ili dodirivati njihova stopala oblik je poštovanja. Što bi za nas moglo značiti sjediti do Isusovih nogu?

[8] Isusova smrt na križu pokazuje nam da je Bog s onima koji pate i da nikada nije na strani onih koji uzrokuju patnju. Isus je plakao nad smrću svoga prijatelja Lazara; a Isusovo uskrsnuće pokazuje da smrt i patnja nikad nemaju posljednju riječ.

[9] Ponekad u našem životu postoje trenuci kada, iz različitih razloga, ne vidimo cilj. Postoje trenuci kada nam je prihvatiti da se nalazimo na ničijoj zemlji.

[10] Vidi Matej 11,29. Kada nam srce omekša, nije li to znak da hodamo s Isusom? Suprotnost ljubavi nije ljutnja ili mržnja, već otvrdnuće srca.

[11] Poniznost nema nikakve veze s podložnošću ili poniženjem. Naprotiv, zahtijeva veliku unutarnju snagu i nikada ne lomi darove i vrline osobe.

[12] »Jedini način da saznate naše priče je da upoznate ljude. Onda će ti možda ispričati priču. (...) Priče, a posebno pjesme pomažu nam da pamtimo. Zato pričam priče i pjevam na svom jeziku, Adnyamathanha, jer mi pomaže pamtiti tko sam. Pomaže mi pamtiti da sam stvoren na sliku Božju i da je Bog kao Stvoritelj sve stvorio. To je ono što pamtim.« Aunty Denise Chapman, starješina Adnyamathanha i pastorica Ujedinjene crkve u Južnoj Australiji. Iz knjige Yarta Wandatha, 2014.

[13] Vidi: Anne‐Laure Danet: »Podjele nisu isto što i različitost. Nije u pitanju različitost Crkava. To je normalno, čak i potrebno, jer uzima u obzir naše pojedinačne identitete: kulturne, povijesne, društvene, etničke, spolne, itd. Čak i ako su ti identiteti sekundarni, jer u Kristu nema „ni Židova ni pogana, ni roba ni slobodnog, ni muško ni žensko“ (Galaćanima 3,28), oni postoje i u njima je utjelovljeno postojanje vjernika. Sve dok su ti identiteti sekundarni, oni su bogatstvo jer dopuštaju određenu propusnost. (...) Daleko od toga da izglađuju identitete, oni ih jačaju i pročišćavaju ne razdvajajući ih, (...) već naprotiv, prepoznavajući jedni u drugima darove i djelovanje Duha Svetoga. Na taj način omogućuju stvaranje zajedničkog identiteta. Ovo je daljnji korak u ekumenskom pokretu koji je evoluirao od jedinstva u različitosti (koje odbacuje sve oblike uniformnosti) do jedinstva u pomirenoj različitosti.« (La diversité en Église, de la division à l'enrichissement mutuel, u: Contacts, Revue Française de l'Orthodoxie, 282/2023.)

[14] Vidi: Maksim Ispovjednik: »Iskažimo samilost jedni prema drugima i liječimo jedni druge poniznošću.« (Asketski život, 41)

[15] Tijekom ekumenske večernje molitve »Together« zazvali smo Duha Svetog drevnom molitvom: »Adsumus Sancte Spiritus (Stojimo pred tobom, Duše Sveti)«. Ova se molitva molila prije ekumenskih koncila od najranijih vremena, moleći Duha Svetoga za vodstvo.

[16] »Kraljevstvo Božje nije predmet idealne vizije, nego je ukorijenjeno u stvarnosti. (...) Vizija koja nije ukorijenjena u stvarnosti ovoga svijeta je iluzija. Iluzija proizlazi iz nesposobnosti ili odbijanja suočavanja sa životnim problemima. To je bijeg u područje nestvarnog, iz stvarnog svijeta.« Choan‐Seng Song, tajvanski teolog, u: Jesus and the Reign of God, 1993., str.77.

[17] Engleska pustinjakinja Julijna iz Norwicha iz 14. stoljeća napisala je u svojim Otkrivenjima: »(Bog) želi da znamo da mu je stalo ne samo do plemenitih i najvećih stvari, nego i do malih i malenih, niskih i jednostavnih, jednih kao i drugih. To je ono što je mislio rekavši: „Sve će biti u redu“; jer nam želi poručiti da ni najmanja stvar neće biti zaboravljena...«

[18] »Naš osjećaj Božje prisutnosti bit će iskrivljen ne vidimo li odnos Božje stvarnosti i stvarnosti našeg bližnjega. A naš osjećaj za stvarnost našeg bližnjeg bit će iskrivljen ako nije viđen u smislu Božje stvarnosti.« Kosuke Koyama, japanski teolog, u: Water Buffalo Theology, 1974., str. 91.

[19] Vidi: »Naše nastojanje za istinitost«. Prihvaćamo da je ovo stalan proces po kojem učimo, slušamo one koji su povrijeđeni, priznajemo njihove patnje i činimo sve što možemo kako bismo stvorili sigurno okruženje za sve.

[20] Sveti Augustin Hiponski: »Kasno te uzljubih, ljepoto stara, a tako nova; kasno te uzljubih! I gle, ti bijaše unutra, a ja bijah vani, tražeći te tamo. I u svom neljubljenu stanju, izgubih se u onome što ti stvori. Ti bijaše sa mnom, ali ja ne bijah s tobom. (...) Ti me dotače i ja usplamtjeh da dosegnem tvoj mir.« (Ispovijesti X,27)

Unutarnji život i solidarnost

Ulrich — 2023-01-18T09:08:38Z

Gdje nalazimo izvor bratskog zajedništva, među ljudima i sa svim stvorenjem? U duhovnim tradicijama naroda na Zemlji pojavljuju se različiti odgovori.

Za kršćane je došlo vrijeme dubljeg razumijevanja vjere. Ne da bi se nametali ili pretvarali da imaju odgovor na sve, nego da bi se djelotvornije pridružili onima koji ne prepuštaju sve samo sudbini, već odlučno rade na velikim pitanjima ovog vremena. Ova Poruka za 2023. godinu želi potražiti puteve obnavljanja kršćanskog života u današnjem vremenu.

»Moliti i činite što je pravedno« . Ta je misao vodila pastora Dietricha Bonhoeffera [1] tijekom groznih godina Drugog svjetskog rata. U zatvoru je razmišljao o biti kršćanskog života. On se, posred ratne tragedije, u najtamnijim trenucima svoga vremena, usudio posve jasno reći:

Naše kršćanstvo danas će opstati samo po dvojem: po molitvi i djelu pravednosti među ljudima. Svo razmišljanje, govor i organiziranje u stvarima kršćanstva mora se iznova roditi iz te molitve i tog djela. (Svibanj 1944, Otpor i predanje)

Što nam ovo nadahnuće danas govori? Na ovo pitanje svatko može odgovoriti za sebe. U Taizéu bismo rekli: produbljujući naš unutarnji život i solidarnost s drugima ili hraneći svoj molitveni život i šireći prijateljstva…

Svjedočanstvo čovjeka poput Dietricha Bonhoeffera može nam pomoći da vidimo znakove Božje prisutnosti u našim životima. Bonhoeffer je bio svjestan da zlo djeluje u njegovo vrijeme. No imao je unutarnje snage – kao toliki ljudi koji sve do danas trpe ekstremno nasilje i ugnjetavanje – izabrati nadu, pouzdati se u Boga, a ne očajavati nad čovjekom.

I mi možemo odabrati povjerenje u trenutnoj situaciji. Slobodni smo u našem svijetu razlučiti svjetlo koje dolazi od drugdje. Čak i kad prolazimo kroz teškoće, čak i kad se čini da Bog ne čuje naš vapaj, to svjetlo već sviće u našim srcima poput zvijezde danice (2. Petrova 1,19).

Brat Alois

Odabrati nadu

Mladi naraštaji, i ne samo oni, danas žive s velikim teretom. Što nam u ovim prilikama može promijeniti pogled i probuditi nam stvaralaštvo? Svakako postoji mnogo razloga za tjeskobu, to može utjecati na naše viđenje svijeta i nas samih. Neki čak dovode u pitanje Boga i Njegovu prisutnost u svijetu.

Strah je razumljiva reakcija. Može nam i pomoći da uočimo nadolazeće opasnosti, da ih imenujemo jasno i bez naivnosti. No budimo na oprezu da ne zapadnemo u fatalizam i cinizam, da se ne prepustimo strahu. To bi nas moglo povući dolje kao vrtlog.

Da ne bismo zašli u slijepu ulicu, Evanđelje nam daje smjernicu pokazujući nam Isusa Krista. On ide pred nama. U svom životu Isus je iskusio radost, ali i strah. Neprijateljstvo protiv njega stalno je raslo i završilo najgorim nasiljem na križu. Ali smrt nije imala posljednju riječ: Bog je uskrisio Isusa od mrtvih i on živi vječno. Ovo je zadivljujuća poruka Evanđelja. Njegovi prvi svjedoci potiču nas da riskiramo vjerovati toj poruci.

I danas Krist prati svakog čovjeka, kako bi svima navijestio bezgraničnu ljubav Božju. Po Duhu Svetom, dahu Božjem, pomaže nam ustrajati i daje svakom čovjeku temeljno dostojanstvo koje mu nitko ne može oduzeti.

Zato se ne povodimo suviše za onim što nam dolazi izvana, nego se otvorimo i tom unutarnjem svjetlu, tom povjerenju koje zovemo vjerom.

Pronaći novu snagu u molitvi

Kako bismo stekli novi pogled na svoj život, na druge i na svijet, potreban je osobni korak. Njega poduzimamo u svojoj dubini, kad svoj život otvorimo dobrohotnoj prisutnosti Božjoj. Radi se o unutarnjoj promjeni smjera, Evanđelje ju zove obraćenjem, koja nam daje primiti Božju utjehu i ljubiti sve više.

Svi mi možemo tražiti mjesta i trenutke za tu unutarnju tišinu, otvoriti prostor slušanja kako bismo pronašli zajedništvo s Bogom. Isus je već rekao svojim prijateljima: »Kad moliš, uđi u svoju sobu i zatvori vrata. Onda se pomoli Ocu svome koji je u tajnosti.« (Matej 6,6)

Čini se da taj poziv ne odgovara kretanjima našeg vremena. Prolazimo kroz razdoblje sve većih polarizacija i rastućih podjela u društvu, a nekad i u Crkvi i obiteljima. U tom ozračju, buka i laži kao da zaglušuju tišinu dugotrajnog procesa unutarnjeg sazrijevanja.

Zato molitva postaje još važnija: ona je izvor nade, unutarnji put mira, njome možemo držati otvorenima vrata razgovoru, čak i s onima koji dolaze iz drugačije sredine ili koji su čak protiv nas.

Na putu s drugima

Osim osobne molitve, pozvani smo krenuti putem zajedničkog života kao braća i sestre na Zemlji. Tražimo znakove tog općeg bratstva. Unutarnji život nije težnja koju slijedimo u samoći. Ona se nastavlja na zajedničkom putu s onima u istoj potrazi.

Počnimo time da pomognemo rastu vidljivog jedinstva kršćana! Ne kako bismo se osnažili protiv svijeta koji nam se čini neprijateljski, već da oslobodimo zamah Evanđelja. Ne trebamo čekati usuglašavanje svih teoloških pitanja da bismo se okupili u molitvi.

Kada se okupimo kao kršćani različitih denominacija, nekad možemo osjetiti da su naše različite postavke, barem konceptualno, nespojive. To zapravo i može biti. Ali umjesto da se usredotočimo samo na to, moguć je drugi pristup: početi uvijek iznova zajedno moliti. Tako življeno jedinstvo omogućit će narodu Božjem hod prema zajedničkoj ispovijesti vjere.

Možda tako i mi možemo Crkvu sve više gledati kao veliku obitelj svih onih koji su, slijedeći Krista, odabrali ljubiti? Da bismo bili kvasac mira, prestanimo se držati onoga što nas dijeli i dalje putujući paralelnim tračnicama koje se nikada ne susreću!

Istodobno s ovom potragom za vidljivim jedinstvom, moramo priznati zlo koje je počinjeno i u našim Crkvama i odlučno poduzeti nužne promjene. Povjerenje mnogih ljudi bilo je uzdrmano. Povjerenje je bilo zlorabljeno i u Taizéu, toga smo duboko svjesni. Povjerenje je krhka stvarnost, uvijek ga treba obnavljati i ponovno uspostavljati. To je moguće samo kada slušamo one koji su ranjeni. [2]

Širiti krug prijateljstava

Kako bi pridonijela bratskom zajedništvu u cijelom svijetu, Crkva je pozvana biti znakom nadolazećeg kraljevstva Božjeg i razumjeti na što je Duh Sveti danas poziva. Evo izazova o kojima se može razmišljati s drugima:

Danas za mnoge ljude osjećaj pripadnosti postaje sve važniji u izgradnji vlastitog identiteta. No, vlastita pripadnost ne mora se izražavati u suprotstavljanju drugima, već u poštovanju i međusobnim susretima. Da, tražimo dio istine u drugome! To nam pomaže trajno rasti.

Dijalog među vjernicima različitih religija mogao bi biti prostor međusobnog uvažavanja. U takvom je dijalogu otvorenost drugima moguća kada smo ukorijenjeni u vlastitoj vjerskoj tradiciji – baš kao što stablu treba duboko korijenje da mu podupire raširene grane. Iskreno je prijateljstvo moguće, čak i uz određenu bol zbog nemogućnosti dijeljenja naših najdubljih uvjerenja.

Mnogi su ljudi danas bolno svjesni koliko duboko rasizam i svi oblici diskriminacije opterećuju međuljudske odnose i mnoga društva diljem svijeta. Razmotrimo zajedno što nam pomaže da druge gledamo na nov način, na primjer slušajući ljude koji su napustili svoju domovinu... Prihvatimo različitost koja obogaćuje svaki susret.

Čujemo li dovoljno vapaj Zemlje? Naši ljudski postupci i naša nepažnja neprestano nanose štetu našem prekrasnom planetu – brojne ekološke katastrofe i sve učestaliji ekstremni vremenski fenomeni na mnogim mjestima ukazuju na to. Moramo hitno preispitati odgovornost koju je Bog dao čovječanstvu. Političke i ekonomske odluke su nužne. Ali već sada svi možemo pojednostaviti svoj stil života i nastaviti se diviti ljepoti stvorenja.

U kontekstu rata koji hara Ukrajinom i tolikim drugim mjestima diljem svijeta, nekima je teško moliti. Imaju dojam da je Bog odsutan ili da šuti pred zlom. A ipak, kad molimo za mir, budi se naš osjećaj odgovornosti i naša solidarnost sa svima koji tako teško pate zbog tragedije rata. Ne tražimo »jednostavni« mir koji bi agresoru prepustio pobjedu, nego istinski, zahtjevni mir kojem za trajanje treba pravda i istina. Da, molitva za mir hitnija je nego ikada.

Nama koji vjerujemo, vjera može dati nadu koja nadjačava strah od budućnosti. Ne radi se o naivnom pouzdanju, već o uvjerenju, duboko ukorijenjenom u našim srcima, da Bog djeluje u svom stvorenju i da nas poziva da djelujemo preuzimajući sa svoje strane odgovornost za sebe... i za slijedeći naraštaj.

Kad se čini da je mir nedostižni ideal, kad nasilje razara obitelj naroda, kad nas potresaju svakojake opasnosti, sjetimo se: u unutarnjem životu, pa bio on i posve siromašan, u solidarnosti s bližnjima i širenjem prijateljstava, ususret nam dolazi Uskrsli Krist. On nam mijenja pogled, vodi nas u prostranstvo i poziva na neočekivane korake. Hoćemo li ga primiti?

Message en format PDF

[1] Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.) bio je aktivan u otporu protiv Hitlera. Bio je član Ispovijedajuće Crkve, pokreta otpora njemačkih evangeličkih kršćana protiv nacionalsocijalizma. Utamničen je 1943. i pogubljen 1945. godine. Njegova pisma i bilješke napisane u zatvoru i danas odjekuju.

[2] Pogledaj izjavu brata Aloisa »U Crkvi i u Taizéu nastojanje oko istinitosti mora se nastaviti«, objavljenu prigodom Europskog susreta mladih u Rostocku, dostupnu na: www.taize.fr/protection.

Postati kreatori jedinstva

Ulrich — 2021-12-25T16:18:32Z

Jedan od najvećih izazova našeg vremena je pomagati u rastu jedinstva i stvaranju mostova među ljudima.

Sadašnje razdoblje obilježeno je mnogim suprotnostima.

S jedne strane, čovječanstvo postaje sve svjesnije koliko je povezano međusobno i s cjelokupnim stvorenjem. Pandemija nas je natjerala da još jednom shvatimo da smo jedna ljudska obitelj; svi zajedno prolazimo kroz određene poteškoće i samo ih zajedno možemo prevladati.

S druge strane, svijet je sve više društveno, politički i etički polariziran. To dovodi do novih raskola između zemalja, u društvu, pa čak i unutar obitelji. Ni kršćani nisu imuni na ove antagonizme. Između Crkava, pa i unutar njih, razlike se pojačavaju i pretvaraju u podjele, upravo u trenutku kada bi naše svjedočanstvo mira, u svoj našoj različitosti, bilo od životnog značaja.

Uz te antagonizme, danas u nekim zemljama dolazi do golemog gubitka povjerenja u kršćanske zajednice zbog otkrića seksualnog i duhovnog zlostavljanja koja su počinjena u njima. Mnogi osjećaju da je njihovo povjerenje izdano. U Taizéu, kao i drugdje, posljednjih godina tražimo istinu o ovim ozbiljnim pitanjima. I želimo učiniti sve što možemo da Taizé bude sigurno mjesto za svaku osobu.

Crkva je pozvana biti mjesto prijateljstva za sve. U tu svrhu potrebno nam je radikalno obraćenje kako bismo bili vjerni poruci Evanđelja. Krist je svojom ljubavlju, koja je došla do točke sebedarja, otvorio novi izvor iz kojeg možemo crpiti energiju kako bismo živjeli kao braća i sestre, promicali dostojanstvo svakog čovjeka i brinuli se o stvorenom svijetu. Krist od nas traži da svojim bratskim i sestrinskim zajedništvom budemo znak da je on došao ujediniti sve ljude u Božjoj ljubavi.

Želio bih da nas ovi prijedlozi za 2022. godinu potaknu da se zapitamo: kakva je naša uloga u tome da pomognemo da raste jedinstvo u ljudskoj obitelji i svemu stvorenju, s onima koji su nam bliski, u našim Crkvama i zajednicama, pa čak i u našem vlastitom srcu?

Brat Alois

Svaki od šest prijedloga prati tekst koji nam pomaže produbiti naše razmišljanje. Ovi kratki citati će se dalje razmatrati u člancima na web stranici, u podcastima i tijekom radionica u Taizéu.

Na internetu će biti objavljene biblijske reference i komentari za svaki od ovih šest prijedloga. Izbor tekstova koji će se koristiti u uvodu u Bibliju u Taizéu bit će nadahnut njima.

Prvi prijedlog | Radost primanja

Svi mi možemo doprinijeti budućnosti mira i jedinstva u ljudskoj obitelji. Sve počinje odnosima koje gradimo jedni s drugima. Brinimo se jedni o drugima, u našim obiteljima, među rodbinom i prijateljima, osobito u ovo posebno teško vrijeme.

Jedinstvo ljudske obitelji također se povećava svaki put kada se otvorimo onima koji su drugog podrijetla. Možemo li češće ići prema drugima, uključujući i one kojima ne bismo spontano pristupili? Često ćemo se iznenaditi jer ćemo od njih dobiti ono što nikada nismo mogli zamisliti.

Ne dajmo se paralizirati našim oklijevanjem ili strahovima i tako ćemo dobiti radost primanja. Vlastiti identitet pronalazimo u našem odnosu s drugima, a oni nam čak mogu pomoći da pronađemo put iz tuge i damo smisao našem postojanju.

U jednoj od Isusovih prispodoba, stranac prolaznik pomaže ranjenoj osobi. Na taj se način ovaj čovjek odvažio prijeći etničke, političke i vjerske barijere. Nije li taj spontani čin kojim je postao bližnji ranjeniku toga dana dao smisao njegovom životu? I dandanas mi ga se sjećamo i nadahnuti smo likom »dobrog Samarijanca« (Luka 10,29–37).

»Jedna od izreka u našoj zemlji je Ubuntu – bit ljudskog bića. Ubuntu posebno govori o tome da ne možemo postojati kao ljudsko biće u izolaciji. Ubuntu govori o našoj međusobnoj povezanosti. Prečesto o sebi mislimo kao o pojedincima odvojenima od drugih, dok smo zapravo povezani i ono što činimo utječe na cijeli svijet.« - Anglikanski nadbiskup emeritus Desmond Tutu borac protiv aparthejda i za pomirenje u Južnoj Africi

Drugi prijedlog | Poticati dijalog

Kako bismo pomogli da raste jedinstvo, prije svega trebamo stvarati mostove povjerenja. Međutim, ljudski su odnosi prečesto ugroženi nepovjerenjem. Verbalno nasilje sve je češće u javnim raspravama i na društvenim mrežama, a strahom se manipulira ljudima. Kako bismo se trebali suočiti s takvim tendencijama?

Možemo izabrati slušati i tražiti dijalog. To ne znači reći drugoj osobi da dijelimo njezino mišljenje ako to nije slučaj, već umjesto toga činiti sve što možemo da nastavimo razgovor s onima koji misle drugačije od nas. Pokušajmo učiniti sve što je u našoj moći da izbjegnemo prekid dijaloga.

Odlučimo da nikada nikome ne etiketiramo druge i da nikada ne širimo predrasude. Nikoga se ne smije svesti na neki njegov čin ili mišljenje. A neslaganje, čak i radikalno, može se izraziti bez agresije, iako moramo priznati da se u nekim slučajevima nepravde mora izraziti gnjev.

Postoje refleksi koji radi zaštite vlastitog identiteta produbljuju podjele u našim društvima, a prisutni su i u kršćanskim zajednicama. Umjesto da se definiramo u suprotnosti prema drugima, možemo li razviti identitet i osjećaj pripadnosti koji ne isključuje otvorenost prema drugima?

»Najistinije i najintimnije prijateljstvo može postojati između osoba koje drugačije misle o temeljnim stvarima. To prijateljstvo naravno podrazumijeva element boli, ali prijatelja čini još dražim.«
Jacques Maritain, francuski filozof, 1970. godine

Treći prijedlog | Svi smo mi braća i sestre

Pomagati jedinstvu da raste znači odbaciti društvene nejednakosti. Neki elementi društvene polarizacije nalaze svoje podrijetlo u isključenosti koju trpe mnogi ljudi, pa čak i čitavi narodi.

S kršćanima svih denominacija, vjernicima različitih religija, sa ženama i muškarcima dobre volje koji ne vjeruju u Boga, možemo biti solidarni s ljudima u prekarnim situacijama, s onima na rubu društva, s migrantima, čiji su životni putovi često obilježeni velikom patnjom.

Možemo živjeti zajedništvo kao braća i sestre već na našem pragu. Pređimo preko onoga što nas razdvaja i stvarajmo prijateljstva. Vidjet ćemo da nam srca postaju otvorenija, šira, humanija. Jesmo li svjesni do kojih razmjera naš osobni način života može imati utjecaja, čak i na drugome kraju svijeta ?

Za vjernike, život kao braća i sestre nerazdvojiv je od vjere. Isus je rekao: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Matej 25,40) Došavši na svijet, Isus Krist sjedinio se sa svakim ljudskim bićem. Približavamo mu se kada idemo k onima koje je ranio život; oni nam omogućuju da uđemo u dublji odnos s njim.

»Najveći izazov danas je: kako postići revoluciju srca, revoluciju koja mora započeti u svakome od nas. Kada počnemo zauzimati najniže položaje, prati noge drugima, voljeti svoju braću i sestre tom gorućom ljubavlju, tom strašću koja je vodila do križa, tada ćemo moći zaista reći : ‘Sada sam počela/o.‘«
Dorothy Day, američka novinarka i borkinja za ljudska prava, 1963. godine

Četvrti prijedlog | Solidarnost s čitavim Stvorenjem

Danas jasnije vidimo jedinstvo stvaranja. Međuovisnost svih nas potiče nas da shvatimo da smo, na neki način, sestre i braća svim živim bićima. Za vjernike, naš prekrasni planet dar je koji nam je Bog povjerio i koji moramo predati sljedećoj generaciji.

Danas vidimo koliko je planet oslabio usred ljudskog djelovanja. U posljednje vrijeme, okolišne katastrofe i ekstremne klimatske promjene utjecale su na brojne dijelove svijeta. Sve će više ljudi usred tih utjecaja biti prisiljeno napustiti svoje domove koji su postali nenastanjivi. Već nas desetljećima velik broj istraživanja upozorava na uništavanje bioraznolikosti.

Usred svih tih ekoloških hitnosti, ključna su politička rješenja, znanstvene inovacije i društvene odluke. Mnogi se mladi hrabro angažiraju, no neke od njih mori frustracija i ljutnja, što je razumljivo.

Ne bismo se trebali dati obeshrabriti svim ovim! Često promjene započinju upravo »gotovo ni s čim«. Za vjernike, vjera u Boga potiče predanost i vjeru u sposobnost ljudi da nađu odgovore na te izazove. Mogli bismo se zapitati: koji konkretan korak, ma kako skroman, mogu učiniti u bliskoj budućnosti kako bismo napredovali na putu ekološkog obraćenja?

»Svi mi, tko god i gdje god da jesmo, možemo dati svoj obol mijenjanju zajedničkog odgovora na neviđene prijetnje klimatskih promjena i propadanje okoliša. Briga za Božje stvorenje duhovno je poslanje koje iziskuje predanost. Ovo je ključan trenutak. Budućnost naše djece i budućnost našeg zajedničkog doma ovise o tome.«
Iz zajedničke izjave pape Franje, patrijarha Bartolomeja i nadbiskupa Justina Welbyja iz Cantenburyja, 1. rujna 2021. godine

Peti prijedlog | Strast za jedinstvom kršćana

Potraga za jedinstvom jedan je od velikih izazova za kršćane. Kako možemo biti sjeme zajedništva ako ustrajemo u podjelama? U Kristu nalazimo jedinstveni izvor jedinstva (Ivan 17,20–21; Efežanima 2,14). Dajući svoj život na križu, otišao je do kraja ljubavi koja uništava mržnju i prepreke među ljudima.

Evanđelje nas poziva da nadiđemo podjele i posvjedočimo da je jedinstvo moguće u velikoj raznolikosti. Nije li to posebno vrijedan doprinos kojim kršćani mogu pomoći kako bi ljudska obitelj živjela u zajedništvu, kao braća i sestre? Ova vrsta svjedočanstva govori više nego tisuću riječi.

Evanđelje nas potiče da iskoristimo svu svoju maštu za stvaranje jedinstva. Svi možemo biti kreatori jedinstva stvaranjem odnosa s drugima temeljnih na slušanju i prijateljstvu, gdje god da jesmo.

U dijalogu između kršćanskih denominacija razlike koje ostaju moraju se uzeti ozbiljno i teološko je istraživanje neophodno. No, sam dijalog ne vodi vidljivom jedinstvu.

Kako bismo išli naprijed, trebamo se češće okupljati kao kršteni članovi različitih Crkava, na zajedničkim molitvama kojima je u središtu Riječ Božja. Tko zna? Duh Sveti bi nas mogao iznenaditi. Otkrit ćemo da nas Isus okuplja i da ljubav prema Kristu može zasjati puno jasnije kada skromno shvatimo što nam nedostaje i kada se otvorimo svemu što možemo primiti od drugih.

»Važno je prihvatiti da primimo i darujemo nešto jedni drugima. Ne kako bismo pali u dogmatski relativizam, već kako bismo došli do razumijevanja da suština apostolske vjere može biti izražena duž različitih, ali komplementarnih linija. A što se ostaloga tiče, nadati se i isčekivati novo izlijevanje Duha te biti ga spremni primiti.«
Elisabeth Behr‐Sigel, pravoslavna teologinja, 1986. godine

Šesti prijedlog | Dopustiti Bogu da ujedini naša srca

Za rast jedinstva nužna je predanost čitavog našeg bića, onakva predanost koja počinje u našim srcima. Riječima staroga psalma, uzdižemo molitve Bogu: »Uči me, Jahve, svojemu putu da hodim vjeran tebi, usmjeri srce moje da se boji imena tvojega!« (Psalam 86,11)

Kako bismo išli ka unutarnjem jedinstvu, nije li ponekad potrebno razvrstati naše želje, prihvaćajući da ne možemo imati sve? Ako je pred nama niz mogućnosti, pokušajmo razlučiti koje nas najviše vode k miru, svjetlu i sreći.

U nama postoji duboka žeđ za jedinstvom koja dolazi od Boga i možemo je izraziti molitvom. Čak i s malo riječi, boraveći sami s Bogom u tišini, možemo pronaći smisao života te obnoviti našu spremnost da pustimo Svetom Duhu da radi u nama.

Kako bismo pronašli jedinstvo srca, uvijek možemo okrenuti naše oči ka Kristu Isusu, učiti kako ga bolje upoznati, povjeravajući mu naše radosti i muke. Čak i usred poteškoća, čak i u nesigurnosti zbog budućnosti, na taj način možemo nastaviti naše putovanje korak po korak, vjerujući da je po Duhu Svetom Krist uvijek s nama.

»Ulazak u tišinu znači slušati Boga, maknuti sve što nas sprečava da ga čujemo. To znači slušati Boga ondje gdje on izražava svoju volju, u molitvi, ali i izvan nje. Ta tišina nam je potrebna kako bismo vršili Božju volju, tišina koja uključuje ono što mi toliko odbacujemo… ili pak preziremo iz neznanja – sabranost. Moramo »sabirati« tragove, pozive, naredbe Božje volje – kao što zemljoradnik skuplja sjetvu u žitnicu ili istraživač rezultate eksperimenta.«
Madeleine Delbrêl, francuska spisateljica i socijalna radnica, 1968. godine

Kao PDF

Pripremati molitvu

Ulrich — 2021-02-22T21:25:57Z

Kako nastaviti zajedničku molitvu? Ovo pitanje se često postavlja nakon boravka u Taizéu ili nakon sudjelovanja na nekom od europskih susreta mladih.

Ovdje ćete stoga pronaći neke važnije elemente kao pomoć u pripremi molitve koja je meditativnog karaktera i «nema ni početka ni kraja».

Za početak molitve, izaberite jednu-dvije pjesme hvale.

Psalam

Isus je molio ove drevne molitve svog naroda. Kršćani su u njima oduvijek otkrivali vrelo života. Psalmi nas smještaju u veliko zajedništvo svih vjernika. Naše radosti i tuge, naše povjerenje u Boga, naša žeđ, pa čak i strepnje nalaze svoj izričaj u psalmima.

U čitanju ili pjevanju stihova psalama mogu se izmjenjivati jedna ili dvije osobe. Nakon svakog stiha, svi odgovaraju s “Aleluja” ili kojim drugim pjevanim usklikom. Ako su stihovi pjevani, neka budu kratki, obično dva reda (Zajednica može pjevušiti posljednji akord usklika dok se stihovi pjevaju.) Ako su stihovi čitani, mogu biti duži. Nije nužno pročitati čitav psalam, možete izabrati samo nekoliko stihova, ali uvijek najdostupnijih.

Čitanje

Čitati Sveto Pismo znači dolaziti «na nepresušno vrelo kojim Bog daje samog sebe žednim ljudima» (Origen, treće stoljeće). Biblija je «pismo Boga svojim stvorenjima» koje im omogućuje «otkriti srce Božje u Božjim riječima» (Grgur Veliki, šesto stoljeće).

U zajednicama koje redovito mole, Biblija se obično čita sustavno. Ali, na tjednim ili mjesečnim molitvama, trebalo bi izabrati prihvatljivija čitanja koja ne zahtjevaju objašnjenja, kao i ona koja odgovaraju temi molitve ili vremenu u godini. Svako čitanje može započeti s «Čitanje iz…» ili «Evanđelje po…». Ako su dva čitanja, prvo se može izabrati iz Starog zavjeta, poslanica, Djela apostolskih ili Otkrivenja; a drugo bi uvijek trebalo biti iz jednog od Evanđelja. U tom slučaju, između njih se može otpjevati neka meditativna pjesma.

Prije ili poslije čitanja, dobro je odabrati koju od pjesama koja slavi svjetlo Kristovo. Za vrijeme pjesme, djeca ili mladi mogu prići naprijed držeći zapaljene svijeće i zapaliti uljnu svjetiljku na stalku. Taj nas simbol podsjeća da je, čak i u najvećim tminama našega života ili života čovječanstva, Kristova ljubav vatra koja nikada ne trne.

Pjesma

Tišina

Kada pokušamo riječima izraziti zajedništvo s Bogom, one se ubrzo istroše. Ali, u dubinama našeg bića, po Duhu Svetom, Krist moli više no što možemo zamisliti.

Iako nam Bog uvijek govori, on to ne čini kako bi nam se nametnuo. Njegov glas često čujemo poput šapta, daška tišine. Ostati u tišini u Božjoj prisutnosti, otvoreni Duhu Svetom, već je molitva.

Ne treba tražiti neku metodu kako biste pod svaku cijenu zadržali unutarnju tišinu, ostajući u njoj prazni. Ako, umjesto toga, s djetinjim povjerenjem dopustimo da Krist u tišini moli u nama, jednog ćemo dana otkriti da su dubine našeg bića nastanjene Prisutnošću.

U zajedničkoj je molitvi bolje imati jedan prilično dug period tišine – pet do deset minuta – nego više kraćih. Ako sudionici nisu naviknuti na takvu tišinu, može pomoći da se ona unaprijed kratko objasni ili najavi po završetku pjesme koja joj je prethodila riječima: «Sada ćemo nastaviti molitvu sa nekoliko trenutaka tišine.»

Molitveni zazivi ili molitve hvale

Molitva sastavljena od kratkih zaziva ili usklika, poduprta pjevušenjem i pjevanim odgovorima sviju, može stvoriti nešto poput «stupa od vatre» u srcu molitve. Molitva za druge proširuje našu molitvu do dimenzija čitave ljudske obitelji: povjeravamo Bogu radosti i nade, žalosti i strepnje svih ljudi, posebice onih koji su zaboravljeni. Molitvama hvale slavimo sve što je Bog za nas.

Jedna ili dvije osobe mogu se izmjenjivati u izricanju zaziva ili usklika hvale, koji počinju i kojima slijede odgovori poput Kyrie eleison, Gospodi pomiluj (Gospodine, smiluj se) ili Slava tebi, Bože. Nakon što su izrečene sve zapisane prošnje ili usklici, može se ostaviti neko vrijeme kako bi svi mogli spontano izreći molitve koje se uzdižu iz njihovih srca. Te spontane molitve trebale bi biti kratke i upućene Bogu. Neka ne budu dijalog s ostalima niti, pod isprikom obraćanja Bogu, izražavanje vlastitih zamisli i mišljenja formuliranih poput molitve. Svaka od spontanih molitava trebala bi biti popraćena pjevanim odgovorom sviju.
pjevanim odgovorom.

Oče naš

Završne molitve

Pjesme

Na kraju se molitva može nastaviti pjevanjem. Manja skupina može ostati podržavati pjevanje onih koji žele nastaviti moliti.

Ostale se može pozvati na razmatranje u manjim grupama (u obližnju prostoriju), primjerice nad biblijskim tekstom ili koristeći Biblijsko razmatranje.

Informacije o knjizi »Molitve za svaki dan« i drugim izvorima mogu se pronaći u odjeljku Knjige, CD-i i video

Zajednička molitva uživo iz Taizéa

Ulrich — 2021-01-11T10:20:22Z

Svake subote

Svake subote večernja se molitva prikazuje video prijenosom uživo iz Taizéa u 20.30 preko društvenih mreža. Link će biti objavljen ovdje.

Order of prayer — 09/08/2025

Song	Alleluia (94)
Psalm 23	Alleluia 22 (77)
Reading	Psalm 27:4
Song	Atme in uns (158)
— Silence —
Intercessions	Kyrie 9 (83)
Song	In te confido (46)
Prayer
Song	Laudate Dominum (10)
Gospel	John 20:19-23
Songs	Az egek és a földek (118)
	Ô toi, l'au-delà de tout (149)

All songs from Taizé are © Ateliers et Presses de Taizé.
The song numbers refer to the Taizé songbook 2025-2026.
The songs can also be found from this page.


Psalms for the week

Svaki dan

Večernju molitvu može se slušati uživo iz crkve pomirenja u Taizéu u 20.30

Kliknite odgovarajući gumb na početnoj stranici ili dolje.

Zajednička molitva uživo iz Taizéa

Reprize molitava

Ovdje se objavljuju audiosnimke s dvije najnovije molitve:

2022-02-28 20:30

Your browser does not support the audio element.

2022-02-27 20:30

Your browser does not support the audio element.

Redoslijed molitve

Ova stranica pomaže u učenju pjesama iz Taizéa u različitim glasovima.

Večernja molitva

Pjesma
Psalam
Biblijsko čitanje
Pjesma
Tišina
Molitve ili zahvale
Pjesma
Blagoslovna molitva
Pjesme

Nada protiv svake nade

Ulrich — 2020-12-15T13:29:38Z

Poruka za 2021. godinu

U formatu PDF

Čovječanstvo može krenuti naprijed zahvaljujući mnogim ljudima koji se nesebično daju čak i u teškim vremenima punima neizvjesnosti.

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci mnogi su mladi s nama podijelili svoje brige o budućnosti. 'Čemu se možemo nadati? U što možemo imati povjerenja i na što se možemo osloniti kad se sve čini tako nesigurno?' I još dublje: 'S kojim ciljem živimo?' Drugi pak govore: 'Moramo se oduprijeti malodušnosti i tražiti znakove nade.' (1)

(1) Pozvali bismo mlade između 15 i 35 godina da reagiraju na ovu »Poruku za 2021. godinu« i podijele svoja konkretna iskustva: Koji ljudi ili inicijative su za mene znak nade? Molimo Vas da se javite na: solidarity taize.fr. Odgovori će se tijekom sljedećih nekoliko mjeseci objavljivati u obliku članaka, videozapisa, podcasta...

Tražiti znakove nade

U trenutnoj situaciji obilježenoj pandemijom, svjedoci smo rastuće nesigurnosti diljem svijeta. Potrebne su odvažne političke odluke, ali naša solidarnost i socijalna povezanost jednako su neophodne. Mnogi su spremni pomoći drugima. Njihova velikodušnost podsjeća nas da uzajamno pomaganje otvara put u budućnost.

Toliko mladih ulaže svoje snage u spašavanje našeg zajedničkog doma, našeg planeta! Svjedočimo mnogim inicijativama koje niču posvuda. Iako ne nude sve odgovore na klimatsku krizu, pomažu nam da već sada počnemo živjeti na način koji više poštuje okoliš.(2) Za vjernike, Zemlja je dar koji nam je Bog povjerio kako bismo se za njega brinuli.

Ljudi su postali svjesniji strukturnih nepravdi od kojih su neke naslijeđene iz prošlosti. Nažalost, ni moć se uvijek ne koristi za dobrobit sviju. Frustracija i bijes postaju razumljivi kada smo suočeni s takvim zloupotrebama moći. Tko će se odvažiti biti mirotvorac i borac za pravdu usred svih podjela koje opterećuju naše društvo?

(2) U borbi s klimatskim promjenama i nastojanjima da se smanji emisija CO2, jesmo li spremni preispitivati svoje navike kako bismo promijenili ono što se još uvijek može mijenjati? Kršćanske zajednice također doprinose tome na ekumenskoj razini, primjerice kroz mrežu »Zelenih Crkava« ﴾Églises vertes﴿ koja djeluje u različitim zemljama svijeta.

Već 1989. godine u Baselu, Crkve u Europi pozvale su na »usvajanje načina života koji je što manje štetan za okoliš, posebice na smanjenje potrošnje energije, korištenje javnog prijevoza i ograničavanje otpada«.

U Taizéu nastavljamo raditi na ekološkoj promjeni. Zahvalni smo za sve prijedloge. (www.taize.fr/eco)

Živjeti kao braća i sestre

I usred teške stvarnosti možemo vidjeti razloge za nadu, pa čak se ponekad i nadati »protiv svake nade«. Kako bismo to postigli, okupimo se s onima koji žive drugačije – s kršćanima drugih denominacija, s vjernicima drugih religija te s agnosticima i ateistima koji su predani zajedništvu i solidarnosti.

Radost se obnavlja kada živimo kao braća i sestre, kada smo blizu najugroženijima: beskućnicima, starijima, bolesnima ili usamljenima, djeci s poteškoćama, osobama s invaliditetom, migrantima ... Životne okolnosti mogu nas sve učiniti ranjivima, a pandemija razotkriva krhkost naše ljudskosti. Više nego ikad, potrebni smo jedni drugima.

U svojoj enciklici Fratelli tutti, papa Franjo nas snažno podsjeća da se »nitko ne može sam spasiti«. (32) I dodaje da svoj pravi identitet ne možemo pronaći bez »otvorenosti prema univerzalnom, ako se ne otvorimo onome što se događa drugdje, bez otvorenosti prema bogatstvu drugih kultura, bez solidarnosti s tragedijama drugih naroda«. (146)

U odnosima između pojedinaca i naroda, prestanimo se nadmetati i počnimo surađivati! Podržimo organizacije koje promiču suradnju i solidarnost na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini!

Vjerovati – imati povjerenje u jednu prisutnost

U Taizéu primjećujemo da mladi na nov način razmišljaju o vjeri u Boga kako bi ostali na svom putu: Što znači vjerovati? Ako Bog postoji, djeluje li on u povijesti i u našim životima?

Suočavajući se s tim pitanjima, važno je izbjegavati svođenje Boga na naše pojmove. Bog je beskrajno veći od svega što možemo zamisliti. Mi smo tragači žedni ljubavi i istine. Gdje god bili na svom unutarnjem hodočašću, svi mi često tek napipavamo svoj put prema naprijed. Ali, kao »hodočasnici povjerenja«, možemo koračati zajedno i dijeliti s drugima svoju potragu – svoje nedoumice, kao i svoja uvjerenja.

»Vjera je jednostavno povjerenje u Boga, val povjerenja koji ponavljamo tisuću puta tijekom života ... čak i ako i u svakome od nas postoje sumnje«, rekao je brat Roger.

Nije li vjera prije svega povjerenje u jednu prisutnost koja je duboko u nama, a istodobno i u čitavom svemiru, nedostižna, a ipak stvarna? Prisutnost koja se ne nameće, ali joj se u svakom trenutku možemo otvoriti – u tišini, kao da dišemo. Dobrohotna prisutnost koja je uvijek tu, čak i kada nam se čini da jedva razumijemo tko je Bog.

Prepoznati novi horizont

Dobrohotna prisutnost – na koji način Evanđelje rasvjetljuje ovo otajstvo?

Isus je crpio život iz te dobrohotne prisutnosti do samog kraja. Uvijek je bio svjestan te prisutnosti. Ona mu je bila nutarnje svjetlo, dah Božji, nadahnuće Duha Svetoga.

U najdubljoj patnji i u apsolutnoj samoći, kada je umirao na križu, kada se sve činilo apsurdnim i kada se osjećao napušten, ispustio je krik koji je još uvijek bio upućen Bogu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Izdan, mučen i osuđen na smrt, Isus je donio ljubav u najdublju tamu. Ta je ljubav jača od zla. Marija Magdalena i poslije apostoli donose ovu neočekivanu i nevjerojatnu poruku: on je živ. Božja je ljubav pobijedila mržnju i smrt!

Obuzeti ovom viješću, prvi su kršćani svjedočili: Krist je odsada živ s Bogom. Ispunjava svemir Duhom Svetim i prisutan je u svakom čovjeku. Krist je solidaran sa siromašnima i donijet će im pravdu. On je ispunjenje povijesti i stvaranja i dočekat će nas nakon smrti u punini radosti.

Onkraj ljudskog nasilja, ekoloških katastrofa i bolesti, otvara se novi horizont. – Hoćemo li ga prepoznati?

Promijeniti način gledanja

S ovog horizonta koji nam je otkriven Kristovim uskrsnućem, naš život obasjava novo svjetlo. Ono uvijek iznova raspršuje sjenu straha i ispunja izvor žive vode te donosi radost slavljenja.

Dakle, slutimo da potajno, nekom tajanstvenom privlačnošću, do kraja vremena Krist nastavlja u Božjoj ljubavi okupljati cijelo čovječanstvo i čitav svemir. On i nas uključuje u to poslanje.

Uključuje nas zajedno s drugima, u Crkvi. Poziva nas da pružimo svoje prijateljstvo svim ljudima i da ljubimo čak i svoje neprijatelje. Njegov mir pomiruje i suprotstavljene narode.(3)

(3) Čak i u ova nemirna vremena pandemije, Crkva može unaprijediti zajedništvo u ljudskoj obitelji. Ovdje iznosimo samo tri prijedloga:

‐ Kako bismo naša društva učinili humanijima, trebamo slušati jedni druge, ublažiti suprotnosti i naučiti se nositi s našim razlikama. Crkva je pozvana tražiti dijalog i izlaziti u susret svima. Bi li oni koji žive nepovezani s kršćanskom zajednicom bili spremni na dijalog s Crkvom?

‐ Podrška nekome od migranata, izbjeglica ili obitelj iz druge zemlje može našoj župi i našem susjedstvu dati novi zamah. Često su ljudi koji ne sudjeluju u crkvenom životu spremni podržati takvu gestu. Takva smo iskustva imali tijekom posljednjih nekoliko godina u Taizéu kada smo, zajedno s ljudima iz okolice primili migrante iz različitih zemalja.

‐ Kako bismo bili mjesto otvoreno drugima, bitno je slušati najslabije. Na mnogim mjestima Crkve moraju učiniti još više kako bi osigurale zaštitu svih. Ponekad su se sred njih pojavile strukture moći koje su uzrokovale fizičke, mentalne i emocionalne patnje. U vezi s tim, u Taizéu nastavljamo s našim nastojanjima za istinom (www.taize.fr/protection)

Dopustimo Kristu da preusmjeri naš pogled: po njemu postajemo svjesniji dostojanstva svakog čovjeka i ljepote stvaranja. Nada, koja nije tek naivno povjerenje, ukorijenjena je u Kristu i stoga se uvijek iznova rađa. Ispunjava nas vedra radost i pronalazimo hrabrost prihvatiti odgovornost koju nam Bog daje na Zemlji.

Zajedno u molitvi sa svima koji žele razmisliti o ovoj poruci,

Brat Alois

Isuse Kriste, slavimo te zbog tvoje dobrote i jednostavnosti. Kroz poniznost tvog života svijetli nam Božje svjetlo. Ta svjetlost danas sja u našim srcima. Ona može zaliječiti naše rane, pa čak i našu nesigurnost i krhkost pretvoriti u izvor života, kreativnu snagu, u dar povjerenja. Ti, Kriste, daješ nam Božje svjetlo i po njemu nadu protiv svake nade.

Biblijski tekstovi za produbljivanje

Marija je pjevala ovim riječima: »Bog silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. (...) Bogate otpusti prazne.« (vidi Luka 1,46-56)

Marija, Isusova majka, znala je spojiti ljubav i suosjećanje sa žarkom nadom u radikalne promjene.

Isus je rekao: »Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.« (vidi Ivan 14,15-31)

Isus nas ne ostavlja same. Prije svoje smrti, po Duhu Svetom, svojim je učenicima zauvijek obećao svoju prisutnost. Duh Sveti živi u nama, tješi nas, podupire nas i pokazuje nam kako možemo svakodnevno slijediti Isusa Krista.

»Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek' se raduje polje i što je na njemu, neka klikće šumsko drveće pred Gospodinom, jer dolazi, jer dolazi suditi zemlji.« (vidi Psalam 96)

Mnogi psalmi pozivaju na slavljenje Boga. Ne samo ljude, već se cijelo stvaranje pridružuje ovom hvalospjevu. Želimo sačuvati stvaranje, ne samo zato što o njemu ovisimo, već zato što smo dijelom njega i Božji čudesni plan obuhvaća sva živa bića.

Uvijek na putu, nikada bez korijena

Ulrich — 2019-12-23T18:06:23Z

Prijedlozi za 2020. godinu

U rujnu smo održali novu fazu »Hodočašća povjerenja na zemlji« u Cape Townu. Južnoafrička Republika velika je i lijepa zemlja, koja je prije 25 godina svijetu pokazala snagu protesta protiv aparthejda te snagu nenasilne tranzicije, iako je i danas obilježena dubokim etničkim podjelama.

U tom kontekstu već je činjenica da je 1000 obitelji otvorilo svoja vrata sudionicima susreta značajan događaj. Ti su mladi došli kako bi upoznali kršćane drugih narodnosti i denominacija. Neka to bude poticaj i nama da, poput njih, pronađemo hrabrost i krenemo prema drugima s dobrodošlicom, ma gdje živjeli!

Krenuti na put! To je današnji poziv. Ne dajmo se obeshrabriti, nego prepoznajmo znakove novog života i budućnosti koji su svuda oko nas. Budimo otvoreni prema novim inicijativama, čak i ako su samo privremene ili nisu pomno isplanirane. Rješenja ćemo pronaći na putu prema naprijed.

Povodom našeg Europskog susreta u Wrocławu, za naslov »Prijedloga za 2020. godinu« izabrao sam rečenicu nadahnutu životom Poljakinje Urszule Ledochowske, svetice, svjedokinje za Krista i građanke Europe, žene ispred svoga vremena! Govoreći o njezinom životu, netko je rekao: »Uvijek na putu, nikada bez korijena.

Već smo bili u Wrocławu – prije trideset godina, u prosincu 1989, Poljska je bila domaćin prvog Europskog susreta istočno od željezne zavjese. Nakon rušenja Berlinskog zida, oduševljenje novopronađenom slobodom ispunilo je srca i umove. Od tada se svijet promijenio: imam veliko pouzdanje da će mlađa generacija naći nove putove slobode i pravde u našem vremenu.

U životu i u vjeri smo hodočasnici, ponekad čak i stranci na Zemlji. U vremenima kušnje i radosti sjetimo se da je Bog vjeran i da nas poziva da ustrajemo u svojim odlukama. Bog već priprema budućnost mira.

Frère Alois

Utvrđivanje istine

U 2019. godini, naša Zajednica iz Taizéa prošla je težak put utvrđivanja istine u vezi s optužbama za spolno zlostavljanje koje uključuju neku od braće. Kako bismo nastavili putem povjerenja, želimo da sva istina izađe na vidjelo i da oni koji nešto znaju progovore. Više informacija na www.taize.fr/protection

1. Uvijek na putu ... spremni iznova krenuti

Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.« (Postanak 12,1)

Vjerom se odazivamo pozivu da krenemo na put, imajući na umu da je novi početak uvijek moguć, onda kada je sve dobro, ali i kada smo suočeni s naizgled nepremostivim poteškoćama.

U prvim poglavljima Biblije susrećemo Abrahama koji je pozvan sve ostaviti iza sebe i krenuti dalje, a da ne zna kamo ide. Njegova supruga Sara i on postali su putnici, hodočasnici, motivirani pouzdanjem da će im Bog pokazati put.

Kada su stigli u novu zemlju koju im je Bog dao, Abraham i Sara boravili su u šatorima, kao da su uvijek na putu. Međutim, njihove su nedaće na kraju postala blagoslov: Abraham i Sara otkrili su ono što nikada ne bi pronašli da su ostali kod kuće.

U biblijskim tekstovima često nalazimo ovu dinamiku: kretanje na put prema budućnosti koju nam je Bog pripremio. Taj put može biti pun poteškoća – nakon što je Božji narod napustio Egipat, lutao je pustinjom 40 godina.

I sam Bog postaje hodočasnik koji ide sa svojim narodom i vodi ih: »Ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš.« (Postanak 28,15)

Predvodeći svoj narod na putu kroz pustinju, Bog ih uči da slušaju njegov glas i pokazuje im neočekivane mogućnosti.

Pročitajte, sami ili u skupini, neke biblijske priče u kojima nas Bog poziva da krenemo na put: Postanak 28,10-15; Izlazak 13,17-22; Psalam 126; Izaija 43,1-2; Matej 2,13-23; Luka 10,1-9; Djela 11,19-26

2. Uvijek na putu ... i biti potpuno predan za ljude oko nas

Kad iziđe (iz lađe), vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. (Marko 6,34)

Isus se predstavlja kao hodočasnik koji »nema gdje bi glavu naslonio« (Matej 8,20). On je došao kako bi objavio radosnu vijest: Bog nam je sasvim blizu. Uvijek je na djelu i mijenja svijet u kojem živimo. Poziva nas da sudjelujemo u ovom projektu obnove čovječanstva.

Svojim nam životom Isus Krist pokazuje kako početi: pažnjom i susretljivošću prema malenima i najranjivijima. Isus je mogao biti tako pažljiv prema drugima zato što je bio duboko usidren u Bogu. Dopustio je da ga u svakom trenutku života vodi Duh Sveti.

Došavši na svijet, Krist je u potpunosti postao čovjekom. Svojom smrću na križu trpio je do kraja i tako otkrio svoju apsolutnu vjernost Bogu i nama. Svojim uskrsnućem Krist je postao svjedokom novog početka koji u svojoj ljubavi Bog daje čovječanstvu.

Uznemireni zbog tolikog ponižavanja i nasilja, mnogi se osjećaju kao stranci na Zemlji. Slijedeći Krista, kršćani se pouzdaju u Boga te ih ne obuzima ravnodušje. Bez ravnodušnosti suočavaju se sa stvarnošću, predano i u solidarnosti s drugima.

U drugom stoljeću nepoznati je autor o kršćanima napisao: »Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.« (Poslanice Diognetu)

Konkretno se posvetimo tome da u svom životu izrazimo Kristovu pažnju prema onima koji su vrlo siromašni.

U suradnji s lokalnim Crkvama, okupljajmo se redovito na molitvu usredotočenu na križ i Kristovo uskrsnuće.

3. Uvijek na putu ... zajedno s onima koji su napustili svoju zemlju

Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Tȁ i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. (Levitski zakonik 19,33-34)

Žene, muškarci i djeca širom svijeta prisiljeni su napustiti svoje domove ili se odlučuju napustiti svoj dom kako bi pronašli budućnost. Njihova motivacija jača je od svih prepreka koje susreću na tom putu.

Svi želimo sačuvati specifičnosti svoje vlastite kulture, ali nije li prihvaćanje jedan od najljepših darova koji možemo dati drugome? Prirodno je da dolazak stranaca dovodi do složenih pitanja. Migracijama valja pravilno pristupiti: premda mogu stvoriti poteškoće, mogu stvoriti i nove prilike.

Ponekad, iako možda i generacijama žive u istome gradu, istome susjedstvu ili istom selu, ljudi ostaju stranci jedni drugima. Duboko nerazumijevanje može postojati i među ljudima koji dijele istu kulturu. Možemo li, stoga, poći u susret onima koji nemaju jednake životne stavove i uvjerenja?

Obraćajući se drugima koje ne poznajemo, bilo da dolaze izdaleka ili žive u našoj sredini, zasigurno ćemo uvidjeti da razmišljaju drugačije od nas.

Ne stajmo na površnim vijestima i statistikama, nego odvojimo vrijeme kako bismo upoznali situaciju u kojoj se nalazi migrant ili obitelj koja je došla izdaleka. Imamo priliku poslušati njihove priče i pokušati razumjeti njihov put.

Među mladima, pa i onima koji materijalno ne oskudijevaju, ima onih koji se osjećaju kao da nikamo ne pripadaju. Obiteljske su veze prekinute, a rezultat je nerijetko velika, ponekad nevidljiva usamljenost. Nastojmo im pružiti pažnju i potporu. Ti ljudi često žive u našoj neposrednoj blizini i osjećaju se prognanima unutar sebe samih.

4. Uvijek na putu ... kao dio sve Stvorenoga

Stabla se Gospodnja napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi. Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin. (...) Kako su brojna tvoja djela, o Gospodine! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. (Psalam 104)

Suočeni s velikim opasnostima koje prijete našem prekrasnom planetu, mnogi se osjećaju nemoćno i obeshrabreno. U predstojećim vremenima, prirodne katastrofe uzrokovane klimatskim promjenama natjerat će još više ljudi da napuste svoje domove.

Ipak, vjera nas poziva na otpor fatalizmu i strahu. Na početku Biblije čitamo: »Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.« (Postanak 2,15). Ovom poetičnom pričom, Biblija naglašava kako u Božjem stvaralačkom radu mi preuzimamo posebnu odgovornost za brigu i očuvanje Zemlje. Naš život postaje humaniji shvatimo li da smo sastavni dio svega stvorenog.

Naša Zemlja dragocjen je dar Stvoritelja koji možemo primiti sa zahvalnošću i radošću. Zemlja je naš zajednički dom i Bog nas poziva da pazimo na nju za dobro sveg stvorenja i budućih generacija.

Suočavajući se s klimatskom krizom rađaju se brojne inicijative koje imaju sve veći utjecaj na kolektivnu svijest. Dakako, promjene na pojedinačnoj razini nisu dovoljne, ali su neophodan uvjet za promjenu.

Svatko od nas pozvan je djelovati u vlastitim okolnostima: promijeniti stil života i pojednostaviti ono što može, obraćajući pažnju na ljepotu svega stvorenog.

Imajući na umu očuvanje svega stvorenog, moguće je zajedničko svjedočenje različitih kršćanskih denominacija. Ne predstavlja li ova hitna potreba ujedno i poziv na zajedničke ekumenske aktivnosti? Neke već postoje: jedna od njih je i mreža »zelenih Crkava« kojoj se Taizé pridružio u ljeto 2019. (vidi: www.taize.fr/eco)

5. Uvijek na putu ... uvijek iznutra ukorijenjeni

Isus reče: »Ti, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Matej 6,6)

Kao »stranci i pridošlice na Zemlji« (Hebrejima 11,13), trebamo pronaći mjesto gdje smo iznutra ukorijenjeni, gdje možemo biti svoji. Nije li molitva mjesto gdje bi se to ukorijenjivanje moglo dogoditi, u dijalogu s Kristom kao prijateljem?

Istina je da naše pouzdanje u Krista može biti krhko. No, bismo li mogli unutar Crkve pronaći zajednicu gdje bismo mogli poduprijeti jedni druge, podijeliti naše sumnje i pitanja te se međusobno podržavati u našem traženju?

Vraćanje iznova na zajedništvo s Bogom daje nam veliku slobodu. Bog nam svojom ljubavlju želi pomoći da izađemo iz individualnog i kolektivnog ropstva i oslobodimo se za nove korake.

Kako možemo uvijek biti na putu, a ostati ukorijenjeni? Možda kroz sve veće uvjerenje da Kraljevstvo Božje već počinje u nama samima i među ljudima?

Da, postoji mjesto gdje se naša srca mogu odmoriti, unutarnje težište gdje nam Isus govori: »Naći ćete spokoj dušama svojim« (Matej 11,29)

I Duh Sveti, dah dobrote, vodit će nas,
čak i u našim noćima...

(Foto: Cédric Nisi)